Marketing
NA STANU
Lipo ti je rano uraniti,
u pridzorje kad slavuji poje!
"Kad doručkuješ, uzmi košaru, danas ćemo ostat cili dan", podsjeća me mama.
Odlazimo na stan.
Naš je stan tik do šume. Mala kuća s jednom sobom, a kao pomoćna zgrada-koljeba od hrastova dna. Tu su živjeli djed i baka dok nisu sagradili kuću u selu.
Baš je tih godina tata ostao bez posla, brat se oženio i nema posla, ukratko - teško se živjelo.
"Prodat ćemo stan", izjavio je tata. Djed poskoči kao da ga netko udari:
"Ta, ne mogu ja prodat stana! To je tvoja očevina i djedovina! Godinama smo to sticali, a ti bi sad prodo. E, nećeš dok sam ja živ!"
"Ta, vidiš da nemam su čim kupit krava, a kak'a mi je korist od stana..." pokuša proturječiti tata.
"Pera, pa zar si poludio? Zar ti ni' ž'o stari orasa? A sićaš li se kad smo ko djeca brali lešnjake i šljive, kruške, jabuke... A najslađe nam bilo uzimat skrivećki od mame suve šljive i orase. Sićaš se ti, Pera, toga?"
To je govorio moj tetak, inače šumar i veliki ljubitelj šume i stana.
Sestrična i ja sjedile smo sa strane.
"Bi l' ti, Lucija, volila da prodate stan?" tiho će meni Marija.
Oklijevajući rekoh: "Pa bi'."
Mislila sam tada samo na tatu, bilo bi mu lakše.
Ali djeda se moralo poštivati i priča o prodaji je završena. Tata se okrenuo poslu oko stana. Obnovio je bašču koju zadnjih nekoliko godina nije imao vremena raditi, posadio nekoliko sadnica jabuka i dunja, jednu krušku i kajsiju. Tetak je predložio da nabavi i nekoliko košnica pčela i da počne uzgajati zdravu hranu. Tata se složio, ali je dodao da ne može sve odjednom.
I tako se moja obitelj vratila stanu, a ja sam uživala i radovala se glogu i kupini, zerzeliji i šumskoj jagodi. Svaki bi put otišla stazicom malo dublje u šumu i osluškivala sjenicu i vugu, tražila pogledom gnijezda u visokim krošnjama.
Jednom sam se zaista uplašila. Šuljajući se, opazila sam neobičnu krošnju grmlja. Bili su to rogovi jelena koji je mirno produžio svojim putom, a ja sam bez daha gledala njegov ponosan i snažan hod.
Krrr-krrrr-krrrc... letjelo je iverje staroga hrasta.
U deblu hrasta zelena je žuna sagradila dom. Iz gnijezda provirila četiri mala žunića s crvenim kapicama na glavi. Mama žuna hrani ih ličinkama, a ja čekam kad će i maleni zakliktati i odlepršati. Pridružit će se višeglasnom ptičjem zboru šume.
Jasen pupa, a prve proljetne zrake probiše guste krošnje i obasjaše bubamaru i paprat punu rose. Mirišu latice ljubičica i ljeskova grma. Dugouhi zec i kitnjasta vjeverica vesele se danima koji dolaze. Kraj starog panja obilje vrganja! Dok zagledam šeširiće-klobuke gljiva, ponavljam gradivo iz prirode: otrovne - pupavka, muhara, bljuvara, a zdrava hrana - vrganj, biserka, lisičarka, zečja šapa...
Mahovina i bršljan opleteni oko stoljetnih debala hrasta, ponosa naše Slavonije. Sačuvao nam je dom i čast ovaj naš slavonski hrast!
Evo i hranilišta za srnu i malo lane. To je sigurno uredio moj tetak.
Budi se drijemovac iz trave i rasipa svoje zlatnike, visibabe zvone li, zvone, a cica-mace su meke poput pliša.
Gle, kako se od ove stabljike odvaja kora. Zamolit ću djeda da mi napravi sviralu. I bratu je pravio kad je bio mali.
Prolazili su mjeseci i godine. Na našem je stanu bila sama radost. Preko tjedna dolazili bismo raditi, a nedjeljom poslije mise roštiljali smo i družili se s rodbinom i prijateljima. Tata je uzgajao rasadu koju je prodavao na tržnici. Imali smo krave koje sam, da se pohvalim, naučila musti. Kad je djed načuo da će za novu autocestu rušiti naš stan i našu šumu, kratko je rekao:
"Samo preko mene mrtva!"
Nasreću, nova je cesta prošla malo dalje.
A kad su moje prijateljice kušale mamin kompot od kupina, liječile prehladu domaćim čajem od šipka, mazale krišku za kriškom džema od šljiva s našeg stana, ja sam podržala djeda:
"Ne prodajemo stan!"
Lucija Mrkonjić, VII. raz.
Osnovna Škola Mate Lovraka
Županja
Post je objavljen 25.11.2006. u 01:07 sati.