azhdaja

Moram se osjećati krivom.

Nisu me tako doma učili, ali moram jer me inače zbilja počnu okrivljivati.
Zanimljiv je poredak u kojem te ljudi obilježe grimiznim „K“ kad kažeš da se ne osjećaš krivim, ali je posve drugačije ako priznaš taj osjećaj, makar ga i slagao. Onda te, dapače, krenu uvjeravati u to kako si ti dobra osoba i kako se nemaš zašto osjećati krivim jer je osjećaj krivnje ionako samo u tvojoj glavi, a nitko drugi o tome i ne vodi računa – ljudi su preopterećeni samima sobom. Ako ne kažeš (ili pak ne lažeš?) da se osjećaš krivim, onda se naslušaš prodika i prodika o tome kako si loš i kako te nije briga za druge, pojedeš jezikovih juha na litre, toliko da se tvoj vlastiti jezik od njihove začinjenosti i vrućine počinje rastapati i prtvarati ujednu sasvim novu jezikovu juhu koju ćeš, zbog vlastita beskičmenjaštva, kasnije servirati drugima. Jer si naučio od straha i ispiranja mozga da ih moraš podsjećati na to kako je uistinu lijepo osjećati se krivima.

Moram se osjećati krivom.

Recimo, zato što sam imala sretno djetinjstvo. Bio je rat, ali bio je svima oko mene – mene bar za to vrijeme nitko nije tukao, niko mi nije umro i imala sam 1992., daleko od kuće, sedam Barbika. Zato se sad moram osjećati ultrakrivom jer neki su imali samo šest, a neki nisu imali uopće pa bi bilo lijepo da se ni ja nisam imala čime igrati i da sam i ja morala gledati kako mama mršavi, blijedi i sijedi, umjesto Barbike, mršave, pokvarcane i plave. O, da, a kakvu lli tek krivnju moram osjećati jer se moja mama trudila da sve to skupa ne primjećujem, a nije bila samoživa depresivka kojoj se nije dalo pričati priče. Zbog toga se moram osjećati jako krivom. Jer mi je stvarno s njom bilo lijepo.

Moram se osjećati krivom.

Krivom, jer sam imala dovoljno mozga da upišem faks koji nije iznad mojih mogućnosti. Jer, kurcu fala, nije užasno težak, završavaju ga stvarno i najveći glupani, pritom je i zanimljiv pa mogu usput radit (od prve godine faksa – ispričavam se svima zbog toga i osjećam se neopisivo krivom što to oni nisu u stanju) jer me ne iscrpi dosadom do krajnjih granica, blizu doma mi je pa se i ne nahodam na dnevnoj bazi, osim ako to želim, a katkad želim hodati iako mogu i tramvajem do nekog, bilo kojeg cilja. Zbog toga se osjećam krivom. Jer neki su lijeni. A ja nisam, nego je moj napor slučajno manji od tuđeg pa mi ostaje vrijeme i snaga za još puno toga. Jebote, kako se samo moram osjećati krivom, grozno...

Moram se osjećati krivom.

Među ljevičarima – jer sam desničarka; među desničarima – jer sam porod od tmine i moj dida se u grobu okreće; na svom faksu – jer volim SF; doma – jer ću, ako sve bude išlo po redu, najdulje živjeti; među većinom žena – jer nemam celulit; među pušačima – jer ne pušim; među nepušačima – jer obožavam cigarete i drago mi je šta sam pušila; među frigidnima – jer ne glumim; među nimfomankama – jer mi se ne da uvijek; među starim frenodvima – jer sam na faksu; među živčanima pred ispti – jer me danas booooooli kurac; među pristojnima – jer stvari tu i tamo nazovem pravim imenom; među kulerima – jer sam nekad u životu nekom rekla „volim te“, a to danas više nije kul; među svima živima – jer je to užasno, jednostavno neoprostivo što pretpostavljam da bih bila loša mama pa i ne razmišljam o tome da bi nekad možda mogla imat dijete; među prijateljima knjige – jer mi je Krleža dosadan; među prijateljima muzike – jer mi je Justin super; među megalomanima - jer uživam u malim stvarima pa mi kažu da sam mediokritet...

A zapravo, jedino zbog čega se stvarno moram osjećati krivom je to što sam bezgranično hvalisava. No, „ako si jebo pa nisi pričo – ko da nisi jebo“.

E pa super. Ja se krivom ne osjećam.

--lydia