|
Pomalo je već postala tradicija da ili prva odlazim doma, ili se prikrpam nekom tko prvi odlazi doma. Ili barem prvi odlazi, makar i ne doma, ali mogu ne izići sama. Zapravo je to dosta glupo jer bez beda ja iziđem i sama kad nemam s kim, samo da se što prije dokopam zraka, ceste, puta kući.
Puta kući!
KUĆI! – svojem krevetu, svojem kompu, svojoj kupaonici koja miriše na lavandine prizvode, svojim čašama sa crno-bijelim šahovskim poljima, da u njih ubacim multivitamin i iskapim ga, ili si skuham čaj. Kući, na još jednu epizodu Seksa i grada ako mi se ne spava previše...
Tri su sata i 45 minuta, ujutro, a ja sam se upravo otuširala nakon techno-partyja s kojeg sam otišla – prva. Moja sestra i ja.
„Misliš li da je normalno to što se meni nikad, ali nikad, n-i-k-a-d nije dalo ostati vani do zore?“, pitam je, a ona će: „Da, naravno. Ni ja to nikad nisam obožavala. Završit ćeš kao ja, valjda je to normalno...“
Zapravo nam je bilo skroz dobro vani, ali smo možda prerano izišle pa nas je već oko tri počelo užasno stiskat u stopalima, visoke pete i tako to, ono što inače ne nosimo. Preko tjedna. I kad nije party.
Koga ja to zajebavam – da, super je bilo, ali to što mi se oko 3.00 išlo doma nema veze ni s ranoćom izlaska, ni s potpeticama, ni s navikom. To je samo moje stanje uma i duha kakvo je uvijek bilo.
Jedino kad sam žalila zbog odlaženja doma prva bilo je u srednjoj školi, kad sam to morala jer je bilo propisano Tatinim Zakonom pa sam ga poštivala i uvijek mislila da tko zna što propuštam. Onda sam jednom prekršila i otišla doma kad mi se htjelo, a to je bilo čitavu polovicu sata kasnije od granice propisane Tatinim Zakonom. Više ga nikad nisam prekršila. A tata je bio ponosan kad sam se počela vraćati još ranije i to s riječma da što ću vani i kako mi je to lagano dosadno i ne vidim smisao u forsiranju kad mi prestane biti zabavno.
Moji me prijatelji uvijek iznova nagovaraju da ostanem još i samo oni koji me jako jako dobro znaju to neće ni pokušati. Ne, krivo zvuči – ne zato što ću im glavu otkinut ako pokušaju, jer neću, nego jer znaju da nema smisla. Njihovo „Aaaaajde, a pliiiiiiz... ma samo još malo“ i inačice neće ništa promijeniti osim što ću nakon nekog vremena otići mrzovoljnija i bez pozdrava. Zato onih nekoliko koji me jako dobro znaju na moje „Ja ću sad ići“ samo kžu „Čuj, nemoj se ljutit, ali ja ostajem“, iako mi je već i to postalo smiješno. Kad sam se ja i na koga ljutila jer mu je zabavno nešto što meni nije?
Nadalje, imam jednu priju koja me jako voli pratiti doma. Što je dražesno od nje, ali to se ne zbiva u Zg, nego u našoj slatkoj provinciji gdje se, istina, tkođer mogu dogoditi pizdarije, ali budimo realni, ne događaju se baš. Nevolja je u tome što meni hodanje od grada do doma pričinja neizmjerno zadovoljsto ako sam sama jer dok sam kući to su jedini trenutci kad uopće stignem biti sama i slušam svoj vlastiti izbor na najmaksimalnijem maksimumu mogućem, onom maksimalnom, iz slušalica svog mp3 playera, što djeluje dvojako pozitivno: kompilacija je složena u Zagrebu koji obožavam, a dok sam kući obožavam ga još više pa me raznježuje sve što s njim ima veze, makar to bila mentalna slika mene gdje si slažem kompilaciju, a kao drugo, jebeno me izmori izbor pjesama u gradu, tj. u svim bircevima koje sam tu večer u gradu posjetila i bila prisiljena kimati glavom na njih, razveseliti se na Prljavce koje inače nemam ni u kojem formatu u privatnoj zbirci, a u tim bircevima dođu kao pravo osvježenje. Zato ja volim hodati sama do doma, a moja prija me svaki put čudno pogleda kad joj to pokušam reći. Pa sam joj prestala govoriti. Koji put se zalomi situacija da stvarno odhodam sama do doma i to bude super. Onda pojedem nešto šo mi je mama ostavila, pogledam na tv-u neku kasnu reprizu serijice ili neki kasni film i zavalim se u krevetac koji volim čak i više od zagrebačkog. To je jedna super stvar kući – moja soba je moja soba i teško da će je u bližoj buućnosti neka u Zgrebu pravovaljano zamijeniti, barem što se emocija tiče. Ova šarska, u kojoj sad sjedim je super i stvrno je volim, odiše monome i mojim kozmetičkim preparatima, poklonima prijatelja, onih istih koji kuže i ne kuže da ja prva idem kući, ali nije samo moja soba. Doduše, i onu kući dijelim sa sestrom, ali to mi je sestra, a već sam prije malim dijalogom naznačila koliko smo slične. Ako je ostalo nejsano,evo, recimo večeras smo istovremeno istom liku vani uputile istu rečenicu pa samo se „lupile“ na hi-5, nerijetko nas prepoznaju po očima koje su, uzgred rečeno, poptuno drugačije, e, ali ljudi misle da su slične jer se slično šminkamo, što je opet dokaz sličnosti, među nama je 14 godina razlike, a volimo izići zajedno i super nam bude i naravno, ono naperverznije od svega, što treba stišati u glasu jer nije moguće da postoje dvije osobe s tako odurnom karakteristikom, a to je da obje prve idemo doma. I obje se ne pitamo jesmo li što propustile.
Sad mi pada na pamet da vjerojatno ipak nešto propuštam – pa nije cijeli svijet blesav kad voli toliko dugo ostajati vani. Poanta je u tome... evo u čemu je poanta: hodam ja neki dan Šrskim prizemnim hodnikom i ispred mene neki slijepi dečko, ide on, potpomaže se bijelim štapom kako ne bi naišao na kavu prepreku i dođe do vrata na koja je odlučio pokucati. Otvara mu drugi slijepac, a ja, kako taman prolazim pored sobe, skužim da je unutra potpuni mrak. I nitko ni neće upaliti to svjetlo. Naravno, ne treba im. Ali ja sam bila toliko oduševljena jer nikad nisam išla za tim. Naime što – mi svi u neko doba dana upalimo svjetlo, a da nas većina stvarno ne može par sati poslije uopće rekonstruirati u kojem je trenutku to učinila. Zašto – jer nam je trebalo, došlo nam je prirodno, kao počešat se a da i ne skužiš da si se počešao. E, pa njima to svjetlo ne treba, njih mrak nikad ne svrbi da bi se trebali počešati, vjerojatno ni ne znaju što je to mrak, tj. da postoji uopće. Znaju po usmenoj predaji, ali briga ih, njima nit` smeta, nit` im je koristan. A ljudima koji vide tko brani upaliti svjetlo.
Zabava nakon perioda kad je meni prestalo biti zabavno i poželjela sam otići kući vjerojatno postoji. Ali to je za mene ono što je za slijepca mrak – ja ga jednostavno ne kužim i ne treba mi nitko pokazivati gdje je prekidač za paljenje svjetla kad meni neće biti apsolutno nikakve razlike, štoviše, samo trošim struju i nabijam račun.
Sad kad to tako posložim, stvarno mislim da je jasno kako je krajnje apsurdno nagovarati sliepca da pali svjetlo. I točno isto kako slijepci znaju da mrak postoji, tako i ja znam da postoji ta neka zabava kad ja odem, ali ne postoji za mene.
I zato molim ovim putem sve koji ovo čitaju: pliz, pustite me da idem kući kad mi se ide. Tamo mene čeka moj tuš. I ne, neću ostat ni spavat jer sam umorna niti bilo što slično, jer ovdje nema moje četkice za zube, a tuđu neću. I nema šanse da legenm prije nego skinem šminku pa idući dan idem kući s maskarom do koljena. I nema boga koji će me uvjeriti da ako svi zaspimo na ovom kauči jedni drugima šupkom zašivenim za čelo, to će biti baš ludo i nezaboravno i svi će nam unuci zavidjeti kad im budemo prepričavali kako je super spavat kad jedan hrče, drugi prdi, treći ne može spavat pa rola ono malo što je ostalo, a svi zajedno se svako toliko probudimo i netko kaže nešto urnebesno kao „kakve su ovo tice vani, jebate, di ti živiš“ (moram priznat, to bi me čak i razveselilo u tom nekom scenariju u kojem bih ipak uspjela biti nagovorena na to da prespavam u koljektivnoj raspaljotki).
Jer tko meni može platit` moju sobicu i moj krevet, u koji onda legenem sama i nitko više sa mnom i nitko me ne izgurava niti sam napeta cijele noći jer ću nekog izgurati...
Bog vam dao zdravlje, dobri ljudi, samo vi partijajte do podne pa kad se mimoiđemo, ja na putu do menze za ručak, a vi na povratku iz Sidra, slobodno mi prepričajte tko je što sinoć izvalio na kauču. Od srca ću se nasmijati jer i slijepcu mrak ima puno više smisla kad mu ga netko dočara razuminjim riječima od bjesomučno unedogled ponavljanog pitanja: „Pa jel` ti stvarno vidiš čitat po ovoj mrakači?!“
--lydia
|
