Jednog jutra probudim se ja u zoni opasnog zuba. To je jedno sasvim zabačeno područje okruženo mnogim planinama i ispresijecano s nekoliko većih i mnoštvom manjih rijeka i potoka, i bilo bi to zapravo ugodno mjesto za život da se nad tu kotlinu nije nadvila sjena opasnog zuba. Nitko se ne sjeća kako je taj izuzetno opaki lik došao na te prostore, pa su se s vremenom među lokalnim ugnjetavanim narodom razvile nebrojene fame i legende oko tog nemilog događaja. Dvije su najčešće:
a) da je opasni zub žilavi ostatak nekog izumrlog mitološkog bića, koji je spletom okolnosti opstao u maglotivim predjelima močvara, a iz nekog se razloga baš u ovo doba probudio;
b) da je zbog nepridržavanja religijskih normi stanovništvo navuklo gnjev nekog od svojih bogova pa je ovaj poslao opasni zub na bi li kaznio blasfemičnu rulju. kako bilo, buđenje u toj zoni nije mi bilo nimalo lako ni ugodno. Nekako čovjek zna da mu se ne piše baš previše dobrog kad mu njuh zapuhne miris praiskonskog karijesa, svetog grala svakog zagriženog zubara.
Izgleda da sam spavao na tvrdom kamenu ponad neke sive zemlje posute travom. U magli jutra nazirao sam u neposrednoj daljini obrise zidina, i još sanjiv krenuo prema njima, ne bi li utvrdio što je posrijedi, zašto sam se probudio u zoni opasnog zuba i jesam li se probudio, te jesam li uopće i što je to ja. Magla se pomalo razilazila i sve sam se više približavao onome za što sam smatrao da je grad. Kad ono iznenađenje. Preda mnom je niklo tisuće stupova, koji drže neki ogromni strop. Stajao je tamo i natpis: drvenecija. Ugledavši ljestve nehajno položene na zemlju uzeo sam ih i položio ih prema otvoru u stropu koji sam ovlaš primjetio, ne bih li se popeo gore i vidio šta ima. Iznad stropa bio je čitav grad. Saznao sam kasnije da su stanovnici obližnjih naselja, ne mogavši podnijeti neopisiv vonj opasnog zuba, sagradili grad iznad zemlje na stupovima visine 4.73 metra, a za tu visinu je specifično da se na njoj vonj nastao na površini zemlje neutralizira pri dotoku vertikalne fronte zraka (tzv. "bazdična inverzija"), što omugućuje kakav-takav polunormalan život. Ljudi toga grada nisu me previše doživljavali, pa sam se dosta dugo vucarao uskim ulicama dok nisam našao neku vrstu knjižnice, do koje je trebalo proći most zadaha, jedinog mjesta u gradu na kojem se vonj opasnog zuba mogao osjetiti. U knjižnici sam proučavao karte i zaključio da sam izgubljen i da definitivno nemam pojma gdje sam. Javila mi se želja za nikotinom, te sam našavši u džepu cigaretu izašao na ulicu i zapalio. Prvi dim te cigarete bio mi je zadnji.
Kako je cijeli grad bio građen od drva upotreba vatre bila je striktno ograničena i nije bila dopuštena niti bogatijim građanima, a kamoli nezvanom dođošu poput mene. Kazna za korištenje vatre bila je jedenje vlastite jetre i testisa, te lijevog oka. Međutim imao sam sreće. Spomenuo sam most zadaha, kao i to da je knjižnica odmah do njega. Tada je jasno da sam izašavši iz knjižnice bio praktički na mostu, a nosnicama mi je već zatigrao nepodnošljiv smrad opasnog zuba, smrad koji je iznimno zapaljiv. Ta njegova osobina došla je do izražaja u trenutku zapaljenja cigarete, što je dovelo do toga da je u kratkom vremenu planuo veći dio grada i izgorio do temelja. I ja sam tamo izgorio, uništivši prije toga impresivnu civilizaciju. Columbo skrij se.
