72 sata, ili - Split personality? Zagora personality?
|
Neka putovanja mrziš, voleći ih, koliko ih voliš u mržnji. Možda u nekoj međusferi prodaju Tjeskobin pod celofanom, Ushitin šumeći; ne znam. Meni kilometri postaju okvir sve sljubljeniji sa epitafom žudnje za promjenom mjesta, kofera within. Hoću li od doma preko doma doma, odgađajući put doma za kasnije, ili ću prvo doma, pa preko doma u povratku od doma preko doma - doma, postaje svejedno, nevrijedno i objave na Fejsu, nezaslužno potezanja ručice za pranje vjetrobrana. Po Geštaltu, osvijestio sam, po Meni, dosta mi je. Od doma preko dakle i do tamo, naravno uz lukav tajming oproštaja od mora, od Mojega Mora, mantramo moj štumić i ja o predstojećem; o mučnim dijalozima sa vlajskom svojtom, o lijepim druženjima sa vlajskom svojtom, o ćaćinom grobu usred sudskog spora i o djedovoj mlinici niti pred sudskim sporom, o voljenoj rodici, kojoj po odvjetničkom timu šaljem urazumiteljske poruke. Negdje uz vanreddnu obavijest HAK-a o životinji kod Tuhobića promišljam minutažu kave, za koju se mentalno pripremam osamnaest godina. Osvijestio sam. Dosta mi je. Ali... ja ne znam drukčije. Lako je Nizozemcu bez zavjesa; skini ih Balkancu preko noći... Lik iz kave, planirane na pola sata, u trećem me satu uvodi u svoj dom; dodirne točke smo apsolvirali u prvih pola sata; verem mu se po brodu, nakon travarice pijemo ulje, za rastanak me njegov pas ljubi, on zaustavi promet da iziđem na cestu sa autom. Rodica zove, da gdje sam, jesam li se skršio; napravila večeru. Ja ponavjam da ne brine, ali da me čekaju sjevernije. Ona zaključuje, nije svome ćaći nabavila vino, nek' se nacrtam na doručak. Suton, podrigujem na lozovaču i maslinovo ulje (riblju platu još ne anticipiram). Ploča, pod kojom mi leži otac, gotovo da ima toplinu tijela. Iduće jutro, rodičinom vinu unatoč, dvaput ću kružiti Zagorom, da bi me odvjetnica tužene obavijestila, kako tužena pristaje na vansudski susret. Razbucavši odvjetnika i solidnu predstavu za tu satnicu, odvodim rodicu na piće. Sat kasnije, smijemo se, kako me iniciirala na AC DC. Da; čut ćemo se; da, drago joj je da govorimo direktno; da, 'ajmo sačuvat' didovu kuću i mlinicu. Da. Kava prije, kava između, more prije, more nakon. Moje More. Ujutro, umjesto prelijepoj mladoj, opet, rodici, namiguješ magli nad Sinjskim poljem taman kad te uljudno zaustavi pogranična policija; otkud, iz Tijarice, kamo, do Graba; ah, veli, vlak bez voznog reda; gubim tekst. Cvjećarica u Trilju u oblaku zrelog znoja preko latica ruže dobacuje kako ne koristi parVem. Ma nu. Sinj, općina u čije sam matične knjige upisan (moga' bi Aalku trkat'..:); općina van vremena; momci bez alkara u osam ujutro između drugog kratkog espressa u veliku ćikaru sa zeru mlika i prve pivčuge; domaće babe sa domaćim češnjakom; duhovi posvuda... Moj se nebeski ćaća hvata za glavu, dok ulazim u katastar. Podne; opet Š.; vojarna, u kojoj sam ostavio više od dijela dosmrtnog sebe i dosmrtnog sna, zjapi prazna, neki Poljaci slikaju, kapija se škripavo ziba na vjetru. Ne ulazim. Neću. Točka. Rad, red i stega. Posljednja večer u Zagori, Svilaja poput ljubavnice šapuće šutnjom prisnog, domaće crno sljubilo se sa korijenom nepca, stepenice ka sobi poništavaju ambiciju tuširanja. Ujutro valja zaplest' na sjever. Draga lica, win-winovi, u prtljažniku travarica, ulje, mokre kupaće. Putujući iz jednog doma preko drugog natrag u treći, moram pred nastavak u četvrti makar kupaće izvaditi... ... Neka putovanja mrziš, voleći ih, koliko ih voliš u mržnji.  |
