O čudacima, genijalcima i ponovnoj šetnji njihovim stopama
|
Slijedom nedavno pročitane – zanimljive – knjige „Židovski Zagreb“, sa mnogobrojnim informacijama i o urbanizmu i arhitekturi grada prije stotinjak godina, prisjetio sam se namjenske lanjske šetnje Zagrebom i tematske poveznice - arhitekta Marijana Haberlea. Uz mnoge druge objekte, stvarajući protupol klasici, modernistički je pristupio rješenjima današnje zgrade Tehničkog muzeja (zamišljene kao privremeni objekt!), koncertne dvorane „V. Lisinski“ i kompleksa Brodarskog instituta, kraj kojeg sam sa prevelikom torbom i grčem u želucu išao u školu godinama... I zaista, tri lokacije usporedivog potpisa, i odjednom grad gledam drukčije, poput kolaža autorskih potpisa iz vremena prije kojekakvih Skladgradnji i Drpipromexa. Od dvadesetih do pedesetih godina prošlog stoljeća, modernizam je u arhitekturi i na našim prostorima ostavio značajne tragove, kojih možda – možda – i nismo dovoljno svjesni. U pokušaju laičkog istraživanja arhitekture bauhausa u Hrvatskoj, nailazim tako i na rad arhitekta Nikole Dobrovića – nekidan je HRT prikazao zanimljivu reportažu njegovih vila i hotela Grand, osmišljenih kao namjenski spoj estetike i funkcionalnosti, prožetih vizualnom elementima brodogradnje, Jadrana ... Slično, sada pješački most preko Save u Zagrebu, između Jadranskog i željezničkog, jedna je od prvih zavarenih konstrukcija u mostogradnji onog vremena u Europi ... No, možda naš odnos prema vlastitoj kulturi – tako i tehničkoj, kroz povijest – o nama govori dovoljno shvatljivim jezikom. Dok o kulturi odlučuje politika a sredstva očuvanja kulturne baštine ovise o politikantskim proračunima... ukorak smo sa drugima, uglavnom. Razmišljam o svemu tome, prije par mjeseci ponovno obilazeći Junkersov muzej i zgradu Bauhausa u Dessauu. Osamdesetih, živio sam u blizini; Junkers je bio pojam nacista a Bauhaus neki tamo zamrli pravac u arhitekturi. Kasnije ću čitati o „posljednjem stilu“ i „kraju povijesti arhitekture“. A kako čovjek sijedeće kose kreće unatrag u nekim interesima, tek prije par godina zaintrigiralo me, što je točno u Junkersovim pogonima radio djedov brat, inženjer. Naravno, dosad, uvijek u prolazu, nisam odvojio dan, dva za listanje muzejskog arhiva tadašnje tvornice. Ali, kad god mogu, prošećem prostorom, koji je preživio i saveznička bombardiranja i ambivalentnost DDR-a u procjepu između očuvanja intelektualne tehničke tradicije i njezine zloupotrebe u doba nacista. U krugu od oko kilometar, zgrada Bauhausa sa vilama profesora – umjetnika i ostaci Junkersovih pogona; danas također muzej, održavan prvenstveno privatnim donacijama, velikim srcem i volonterskim radom starih majstora. Hugo Junkers, inženjer termodinamike, sagradio je svoju tvornicu u Dessauu koncem 19. Stoljeća i bavio se razvojem teških motora, izmjenjivača topline, bojlera i mjerne tehnike. Uvođenje metala i potrebnih tehnologija u industrijsku proizvodnju navelo ga je kao pedesetogodišnjaka da u drugom desetljeću 20. stoljeća prepozna ekspandirajuću avioindustriju kao područje primjene novih tehnologija; zamjenjuje drvo, platno i žicu u konstrukciji zrakoplova čeličnim cijevima i oplatama, uvodi zavarivanje. Svjestan interdisciplinarnosti tehnike i stvaralaštva, omogućava Walteru Gropiusu, tadašnjem direktoru weimarske škole za /kasnije tako nazvani/ industrijski dizajn preseljenje škole u Dessau, kako bi barem privremeno napredna, propitujuća škola mišljenja izbjegla rastući pritisak nacističke politike. Otada, treće ispreplitanje Junkersa i Bauhausa; Junkers paralelno sa proizvodnjom aviona i širenjem vlastite aviokompanije (današnje Lufthanse) „ulazi“ i u arhitekturu i građevinarstvo i zagovara metalne nosive konstrukcije zgrada, čak i metalne stambene objekte – u krajnosti, do ideje potpuno metalnih stambenih nebodera. Za razliku od kolega, Dorniera, Heinkela, Junkers se uglavnom bavi akademskim radom na širokom polju, prepuštajući konkretne probleme svojim inženjerima, koje plaća bolje od konkurencije, ali pod jednim uvjetom – da njemu pripadaju sva patentna prava... Ostatak Junkersovog tunela za aerodinamička ispitivanja (uključujući nadzvučno područje)  Metalna kuća (jedini spašeni i restaurirani primjerak, u DDR-u služio kao neprepoznata porta neke tvornice)  Junkers Ju-52, početkom 30ih najmasovniji putnički avion uopće  Otprilike istovremeno, nacionalsocijalisti protjeruju Bauhaus iz Dessaua u Berlin (gdje se, nedugo kasnije, škola gasi unatoč nastojanju ravnatelja Miesa van der Rohea), a Hugo Junkers prisiljen je prepustiti tvornicu i sve patente državi, nakon čega se povlači iz avioindustrije i 1935. umire, živeći u kućnom pritvoru. Gropius i van der Rohe odlaze u Ameriku; Nikola Dobrović u Dubrovniku dakle gradi bauhausovski hotel Palace... a ja, osamdeset godina kasnije, šetam tuđim stopama, svojim dvjema domovinama; Dessauom u oblačiću stare slave i Zagrebom ... Bauhaus Dessau, glavna zgrada. Odlike Bauhausa – ravni krovovi, zakon poluge, velike „trake“ ostakljenih površina. /Jedan od kustosa: „Ljeti neizdrživo vruće, zimi sibirski hladno, ali krov sigurno curi cijele godine.“/     Walter Gropius, koji je vile svojih kolega smjestio na rub šume i zabranio uređivanje okućnice, kako bi spriječio usporedbu svog rada sa radom pejzažnog arhitekta... Famozne Gropiusove kvake (prelazak kvadratnog presjeka na kružni, čiji je promjer jednak dijagonali kvadratnog presjeka) ne možeš kupiti u muzeju, niti u suvenirnici. A-a. Dizajnerske replike; po parsto eura komad; ekskluzivna dobava ...   Na prvi pogled, oduševljava. Kroz sobna vrata niti jedan ormar ne bi prošao (osim IKEA – kutije), ali ok, ormari su svakako ugrađeni. Na dječjim sobama, prozori su ili oberlihti, pa dijete van i ne vidi, ili su toliki, da klinci preko parapeta slijeću drito u dvorište. Kupaonski prozor daje divno svjetlo, ali kada je direktno pred njim, a zavjese su oprečne ideji Bauhausa... I opet to sa ravnim krovovima, kao da je dobri Gropius namještao poslove za GSKG Zagreb ... A tek eksperimenti sa bojama... Feng Shui bi se objesio o crveni gelender...  Marcel Breuer. Lik se oduševio motanjem cijevi u izradi bicikla, pa krenuo praviti stolice istom tehnologijom. Model je „Wassily“, kao Kandinsky; cijela ekipa stanuje u tih par vila pokraj škole. Stolica jest štosna, ali potpuno neudobna. Potvrdile mnoge kičme.  ... i kao da mu nije bilo dosta, dobri Breuer nije stao na neudobnim stolicama, nego je i spavaću sobu svog sustanara i kolege, slikara Georga Muchea, suprotno šarenom namještaju drugih prostorija, obojio sjajnom crnom bojom, pojasnivši kako je „crna samo tada boja smrti, ako je mat nanešena na hrapavu podlogu. Na glatkoj plohi, visokosjajna, ne djeluje mračno.“ Dobri Muche svoju je jedinu noć provedenu u crnoj sobi komentirao riječima: „Prepao sam se, kad sam ustavši ugledao kako se moje Božjim planom stvoreno tijelo odražava sa neravnina četiri zida, nabreklo i rastrgano. Nakon ove demonstracije, nikad više nisam kročio u spavaću sobu.“  Sjedam u svog Iljušina, napravljenog ovdje po licenci, pedesetih, i idem dalje... ...  |
