Porod kod kuće, ili to s time - Jelo Žužinek upitnikom promahuje
Mili svijete, o umjetnoj oplodnji dosta se i priča i palamudi. Te je embriju hladno, te je Kosopici falio tata. Dva bitna argumenta. Žbrččići kao bijelo roblje, isto zgodno. Kunta Kinte se smješka, trzajući lopaticu „Ispravka netočnog navoda“ iz lajbeka... Ali, ovo nije o tome. Nije ovo niti o tome, da je neka Bivša bila svojedobno babica, i kako mi je u neko maturantskomasturbantsko doba u kinu – usred serioznog i nagrađivanog istočnonjemačkog uratka o pojma-više-nemam-čemu došapnula, kako imam divno ginekološku ruku. Svoju sam genetsku budućnost tada olako smatrao riješenom. Live to tell, rekli bi Feničani. Ovaj je post dakle o najnovijoj fori emancipacije i ravnopravnosti ravnopravnijih. Nemirni plam baklji zlaćano prelijeće preko odlučnih, meštrovićevsko-riefenstahlovskih lica mladih trudnica (i onih drugih), dok nijemo, kao stijene postojane, u pucketanju stijegova nad mišićavim tijelima, zagovaraju Najnoviju Stvar (NS) – žensko pravo na kućni porod. Žensko. Pravo. Ljudi moji i žene /tu me izdaje gramatika, singular, plural, vokativ/ - ne, ne, nipošto ne pretendiram rađati, kao što ne bih ženčad regrutirao za diverzante, podmorničare, tenkiste. Treba se znati uloga i mjesto, ma koliko gay bilo ok itd. I ne, ne želim prsten Nibelungena sviti u retoriku gore navedenog, ne zakida li pravo na umjetnu oplodnju nas muške – one solo – po osnovi spola. Jer, što ako sam ja solo i želim dijete, pa me zakon stavlja u podređen položaj, jer ne posjedujem maternicu? Mislim na nešto drugo. Uz sav respekt ostalima, vjerujem da se slažemo, kako većinu začeća bilježimo u vezama (koga s kime, manje bitno). Dakle, emancipacijom do ravnopravnosti, a, te b, heteroseksualnom vezom do djeteta. Ravnopravni, ljudskopravno i ustavno jednaki, cirka oko, tu negdje. No tada i vidi vraga – krenu naše bezrepe sugrađanje i partnerice zagovarati žensko pravo na kućni porod. Pazi, ne pravo, kao pravo na rad, na godišnji, na kulturno uzdizanje. Ne; žensko (!, spolom, genitalijom određeno!) pravo na iznošenje trudnoće. Ćaće nigdje; na baušteli u Celju; na planinarenju Patagonijom. Dok je, po objektivnom pravosuđu, žena svakako bolji roditelj. Jer ima sise. A što, ako moja družica, zamišljeno kofrcajući nožno runo oko ruba vunene dokoljenke, proglasi, da želi roditi na brodskom podu našeg dnevnog boravka, kraj kamina, a ja bih mislio kako je najbliži dom zdravlja sat vremena od nas? Pa ona fino izvuče slučajno udžepljen propis, sa kojeg blešči - žensko (!) pravo na kućni porod? (O ritualnom ukopu posteljice pod maslinu kraj šterne sad neću, daleko bi išlo; velika parcela.) Kači li me, kao oca, koji stoji atento za alimentaciju, naknadu propuštene dobiti i sve drugo, ipak i obveza i privilegija odgovornog i zajedničNog suodlučivanja o načinu i mjestu poroda vlastitog (hm) ili makar kućnog potomstva? Ili ne; ne, jer sam tek muška logistika pod krovom ravnopravnosti u funkciji neke tamo emancipacije, NVO - grantova i saborske satnice? Kako je sad to s time? Smijem li se ja suprotstaviti partnerici, da zajednički plod vezne ljubavi samovoljno donese na svijet na mjestu samo svoga odabira? Mogu li punici na Skype pojasniti da kućni porod, daleko od inkubatora, respiratora, defibrilatora – neće moći? Smijem li ukazati na to da su naše babe, istina, kretale u mlinicu sa vrećom kukuruza, a vraćale se sa vrećom brašna i novorođenčetom, pa pristavljale ručak, ali da isto tako nismo Skandinavija, pa ni moj ubavi Sachsen-Anhalt, sa nekom tamo službom akušerskom i žutim helikopterima saniteta na stand-by, o paketima namjenskog osiguranja da ne govorim? Ili već tu, preko sipara B.a.B.a., bespovratno ali masnokamatno klizim u fuj-tamo seksizam, mačizam, penisizam? Ograničava li se očinstvo, pax vobiscum, u ravnopravnosti na oplodnju i snošenje troškova (turbofolk – tekstopiscima ne budi računato)? Ponavljam, dakle, retorici unatoč: Kako je to sad s time? Izgubljeno vaš, Jelo Ž. P.S. Sretan pogled u zrcalo ... ! |