Žiroskop
|
Gospođa u godinama i ja tiho smo pričali, neprimjetni u masi ljudi za stolovima, prigušeni žamorom i kvrckanjem jedaćeg pribora po tanjurima. Osjećali smo se sigurno. „Ne znam“, rekla je, „kamo to sve ide... Pa vidite vi to...?! Mislim, mi stariji još nekako“ – tu je koketno pogledala, sa decentnom pauzom, u koju sam mogao smjestiti eventualni prigovor ili kompliment, od čega sam radi zalogaja škarpine u ustima odustao – „...ali evo, recimo, srednja generacija, mladi ljudi... ne znam, ja ne vidim perspektivu. Nama je tada bilo bolje!“ Vrhom noža odgurnula je žilavu mesnu okruglicu na rub tanjura. „Da“, uzvratio sam, decentno brišući prste, nakon što sam iz usta izvukao riblju koščicu, „i baš me to plaši; za razliku od stvarnih socijalističkih diktatura, u vrijeme Juge se moglo imati putovnicu, putovati – a to, vjerujte, gospođo, nije bio nužan sinonim Istoka – i naši su vrijedni i promućurni ljudi vidjeli svijet, shvatili Zapad, prednosti i mane... Pitam se, nismo li krvavo i jeftino proigrali najveći zalog; našu komparativnu prednost otvorenog društva ...“ Na trenutak su joj oči poprimile izgled, kao da s naporom putuje u sadašnjost, za stol. Rekla je nešto poput „Ma, dobro, ali bilo je ... Goli otok, recimo... “ „Draga gospođo – još vode? Izvolite! – svaki sustav, svaki stupanj demokracije, slobodan je u mjeri funkcioniranja i jasnoće limita te iste slobode. Ja Vam govorim o tome, da se može postaviti pitanje, je li slobodnije društvo ono, u kojem postoji promil političkih disidenata, ili ono, u kojem je četvrtina radno sposobnih nezaposlena, firme u znatnoj mjeri u stranom vlasništvu, a mediji u funkciji kolektivne lobotomije. Recimo. Još vode? Baš ste mi žedni...!“ Gurajući preniska kolica za svoju visinu, konobar bezvremenskog lica i žutih brkova kao da je usporio kraj našeg stola. Nakon što je prošao, krajičkom oka primijetio sam kako vadi malu bilježnicu i, poluokrenut, zastaje nešto pribilježiti. Gospođa i ja malo smo se približili jedno drugom, taman dok sam posezao za maslinovim uljem, prateći, hoće li konobar iza kuhinjskih vrata zastati i okrenuti se u našem pravcu, uzimajući telefonsku slušalicu u koščatu ruku. „A glete, ja vam se u to ne razmem tak, bi rekla, akademski, mladi gospon“, rekla je, prilično nepotrebno purgeriziranim ličkim naglaskom, „ali ja samo velim da su ovo strašna vremena.“ „A mi, gospođo?! Mi, dopustite“ - tu sam se nježno osmjehnuo i milo ju pogledao – „mi kao vaša djeca, vaši nasljednici, vas, koji ste eto i imali, i putovali, uspoređivali, imali kuće i vikendice i jeftine kredite; kako smo mi to upali u sve ovo?! Pa draga gospođo“ – tu sam posve snizio glas i primaknuo lice njezinom krupnom uhu izdužene resice sa očekivanom bisernom naušnicom u visini kornjačastog vratića u oblačku pačulijastog parfema, koji se miješao sa mirisom ribljeg mesa i marinade od bijelog luka – „mi kao da smo potomci nekih indoktriniranih brđana, koji su živjeli u nekoj izoliranoj, ne znam, Albaniji; Rumunjskoj?! Pa gospođo“ – ono „draga“ sam sad preskočio, jer je progresivno gubilo na diskusijskom značaju – „Pa gospođo, nije li baš to tragedija cjelokupnog društva, cijelog našeg prostora, da smo bahatošću, unutar desetak godina, prezreli svo komparativno znanje, koje smo u doba blokovske podjele sticali o sebi i baš ovom svijetu, kakav nas danas okružuje?! A i bez tog znanja o inozemstvu, valutama, kapitalu, neki tamo Rumunji uredno su na bandere povješali korumpirano, samoživo vodstvo države! A mi?! Kao ovce! Nafutrani kreditima, medijskom kakofonijom crne kronike, prepustili se! Ovce, da ovce!“ Gospođa je ostavila još jedan poluluk ciklamnog karmina na čaši vode, sa naporom držeći pogled u trenutku i situaciji. Previsoki konobar sa malim kolicima ponovno je prošao kraj našeg stola, pogledom skenirajući naše prehrambene navike. Iako sam očekivao repliku, agresivno sam nastavio monolog. Osjećao sam da situacija postaje opasno duga. „I nije li to, draga gospođo, tragedija?! Staro znanje smo odbacili, ostali smo zbilja kao guske u magli; svi su krenuli naprijed, a mi ostajemo u glibu kao prezrena djevica uz kojekakve Erteelove, Dome, Bigbradere i štojaznam, kao, informirani, kao, slobodni, kao, na volju nam! Gospođo draga!“ Nisam prepoznavao, kojim je okom bila u kojem vremenu. Posve mi se primaknula, dvozonskim pogledom hitro, kao u mračna vremena, preskenirala salu i lica sa otvorima munchovskog krika, u kojima su nestajali zalogaji mesa, povrća, deserta i u pokušaju šapta prosiktala „Ma mladi gospon, kak' ne raz'mete, pa kaj mi bokci možemo?! Niš! Kaj da ja sad iziđem na ulicu i derem se, pa bi me u Vrapče odmah... Oni vladaju, i to je to...“ Konobar smeđežutih brkova glavom je pokazao prema našem stolu. Mlada djevojka krupnih bokova i vretenastih bedara istaknutih pouskim šosom uniforme prilazila je sigurnim korakom, pomalo odsutnog pogleda, i naglo se nasmiješila, obraćajući se prostoru između gospođe i mene. Duhovi prošlosti tjerali su me na rekapitulaciju, dalje od natruhe zamišljanja prvog osjeta njezinih mesnatih labia. Auto parkiran tako, da me ne mogu zagraditi; u redu. Putovnica u džepu košulje, u redu. Rezervoar preko pola pun, u redu. Mogu stići do granice. „Izvolite, travarica, domaća, kuća časti!“, pjevno, nekim pelješkodubrovačkim, procvrkuta. ... i zbilja, kaj mi bokci možemo ... |
