"Kako smo se ubili!" - kvaka sa hranom
|
Divno je to sa nutricionističkim i zdravoživotnim savjetima. Kad naspavan ustaneš, čaša svježeg soka, pola sata rekreacije, makrobiotski doručak. Pa još četiri obroka tokom dana, vježbe istezanja. Dvije litre tekućine. Sat joge, zumbe, combata. (Squash je jako demode, čujem. Ili je već opet „in“?) Tokom pet sati na autoputu, nipošto ne zaboraviti pravilno, duboko disati. Koncept je idealan za burzijanere rada bez partnera i djece. Naravno, ne zagovaram CMO (cjelodnevni masni obrok) progutan, nedovoljno puta sažvakan, sa deci - dva prevruće kave ili ledene Cole. In medias res, bi se reklo. To, valjda, još možemo. I isto tako naravno, nitko nam ne brani, istezati se par minuta na vrhove nožnih prstiju i raditi po deset kružnih pokreta glavom ulijevo i udesno, dok, recimo, čekamo tramvaj na Vukovarskoj. Na laganom joggingu do rampe parkinga vozači u koloni iza vas možda isto neće zamjeriti što koristite priliku; u zdravom tijelu, zdrav duh...! A šef će sigurno skužiti, zašto usred verbalne evaluacije pred umanjenje plaće slušate njegov govor, radeći ramenima po petnaest kružnih pokreta unatrag, pa unaprijed, simultano stišćući i opuštajući glutealne mišiće i zvučno izdišući. Pilatesom do penzije! Ali – stvar kreće još u djetinjstvu, a tu mislim da ono predkompjutorsko djetinjstvo, kad bi novi snijeg nestao prvog dana pod sanjkama i kad bi parkovima odjekivali dječji glasovi, a ne štapovi penzionera i mobiteli teta iz „Zrinjevca“ ... Uglavnom klincima dajemo previše slatkiša („Jer oni to vole“; „Jer plaču ako ne damo“; „Jer ništa drugo ne jedu“ ili/i „Jer je tako najlakše, zasititi ih“). Svakako im u ime školske socijalizacije i adolescentske omiljenosti omogućavamo odlazak po hamburger, jer jabuku iz torbe vade samo nerdovi, kako doznajemo. U doba bullyinga, mobbinga i čega ne, mi našem mučno i umjetno začetom nakotu ne želimo loše; imaju biti u trendu, „oni pravi“ ; život je borba; nema labavo! I tako, učimo ih i da doma, za stolom, kod bake, ili u gostima naši mladunci imaju sve pojesti sa tanjura. To je red i kulturno, a siročići u Aziji i Africi svakako gladuju i kopaju po smeću za hranom. Kao dio naših penzića. Dakle, tanjur valja počistiti u svijesti vlastite privilegije. Naravno, djetetu nećemo dati porciju da zasiti glad, iako znamo da želudac mozgu tek za pola sata objavi da je dosta, a dotad se uredno žvače i trpa. Ne, tko zna, je li naše zlato tokom odmora i taj hamburger pojelo i tu Colu popilo, pa neka je tanjur pun... I još malo... ... ma, u razvoju je, kreće se; ma, to je bebišpek, otopit će se to u pubertetu, mislimo, dok ih pogledom punim ljubavi i brige ispraćamo pred njihov kompjutor kraj njihovog TVa, njihove sobe ... I onda nas eto. Navučeni ja junk food, rumene face, zategnute kožulje na škembi; sa ignoriranim dijabetesom i karticom tableta za tlak uz Blackberry; s nepune četiri „banke“... Prosipamo za stolom spike o sportskoj i inače fakinsko - štemerskoj karijeri u školi i između dva conference-call-a naručujemo s jelovnika restorana... Poslovna večera, dabome... I opet; opet ta kletva... Učili smo kao mali – sve s tanjura pojesti! Kasnije smo usvojili i mantru, kako restorani štede i kradu, pa svakako posjećujemo samo one, gdje su porcije zaista velike. I onda, dok nam mozak i dalje prekasno doznaje da smo već pola sata siti, po navici i radi gladne afričke djece čistimo sve sa tanjura i hvalimo izdašnost megaporcije, uz kavu i cigaretu hvatajući dah u protisnutom „iijoo, puknut ću... Ima 'tko Gastal?“ ... Neke fakat i pukne... A prekpouta restorana, bucmasti desetogodišnji nositelji našeg mirovinskog stuplja gestikuliraju okrajkom hamburgera ... |
