Srbija - prijetnja ili poticaj?
|
Čitam maločas, nezanemariv postotak srednje generacije Zapadnog Balkana žali za Jugoslavijom. Hm. Stvari su do bivšejugoslavenskog rata bile jasne. Mi na sjeverozapadu, Slovenija i Hrvatska, bili smo agilni, radišni i privređivali smo. Kojekakvim poravnilovkama, olfo fondovima i visprenošću polit-rukovodstava, naša se pinka osipala i prelijevala u neradnije, nerazvijenije i inače balkanskije BiH, Srbiju, Crnu Goru. Mi smo njih, rado smo mantrali, hranili, provlačili. Oni su nam bili na grbači i kočili nas da postanemo Švicarske. Tako, barem, mantra. Slijedom razdružbenog rata, riješili smo se utega za vratom; samostalno i suvereno se bacili u zagrljaj vlastitoj pameti i iskustvu promućurnog narodića između Balkana i Mitteleurope. Njima na Istoku prepustili smo da sad sami spoznaju, što će i kako, nakon što su nas granatirali, raketirali i ino-tirali. Već će vidjeti svoje, govorili smo, kad se sunovrate u gospodarsko ništavilo, sad, nad više nemaju nas da ih futramo i šlepamo, a mi krećemo popot feniksa iz pepela. Tako, barem, mantra (2). Nama se onda desilo poraće, samozavaravanje oko ratnih zločina i krojenje zakona a-la „Prosjaci i sinovi“. Ne manje, eto nas uskoro u Europskoj Uniji; yess. Svatko, tko se vozio tugaljivim rumunjskim ravnicama, mogao je očima zasuziti nad neimpresivnošću prekonoćnih promjena... Naravno, Koso R o tome nije govorila, a nekako je i nama glavni argument u halabuci o pristupu Uniji bio, hoće li krenuti med i mlijeko na slavine. No eto šale vragu pod rukom – Srbija dobila status kandidata u toj istoj Uniji. Oni, koji su nas gazili tenkovima, oni, čiji đenerali s našima dijele Haašku teretanu. Oni; moralni luzeri, nespremni suočavanju sa vlastitom stvarnošću, navodno potromi, oportunistični – oni će za koju godinu sa nama biti u EU. I neka se neće preko noći uvući podno grijanje pod slavonske ceste; neka se nećemo svi probuditi sa ključevima Mercedesa u ruci. Ali... ipak se zapitajmo... Mi dakle više nismo na dijeti zbog neke tamo federacije sa, recimo, Srbijom. A jer smo dragi i imamo more i dobro smo gastarbajteri i iznajmljivači soba, računali smo da će europski kapital doći Dalmatinom. Čak smo zaključili da nam valja izgraditi novi zagrebački aerodrom, jerbo da smo značajno regionalno čvorište. Da ćemo biti motor regije, ako izgradimo fensi halu. Jeste li ikad letjeli u Vilnius, Seoul, Leipzig – radi aerodromske zgrade, ili jer su domaćini dragi ljudi? ... ili ste izišli iz zrakoplova, eventualno bacili pogled na terminal, odradili sastanke, koji vašem šefu donose zaradu i – kidnuli? Pitam, jer brojke zloguko sugeriraju faktum. Pleso, 20.000 slijetanja godišnje. Beogradski aerodrom „Nikola Tesla“ – 40.000. Na Pleso u svim varijantama sletjelo 2 milijuna putnika u godini; u Beograd 3.1 milijun. /Egelsbach, besprizorni i podopremljeni poslovnjački aerodromčić u Njemačkoj – 80.000 slijetanja godišnje. Četiri puta više od Zagreba./ Što sve skupa dobija dodatnu dimenziju, ako dodamo još dvije brojke iz perioda posljednjih par godina: U Srbiju je ušlo 1.8 milijardi eura stranih investicija u 2011. Nama je, da prostimo, ušla jedna osmima od toga. 227 milijuna eura. (Trebamo li anšlus Srbije, i je li nam dovoljan i manji zagrebački aerodrom?) Ma ok, neću prstom u oko; hajde, kraju Srbija. Evo, Crna Gora. Da spori, da lijeni, da nezainteresirani. Nama dakle investirano tih 227 milja, a njima takvima, ugrubo, preko 700 milja u godini. A mi dragi i dobri i tada bi bili Švicarska, da nismo vlekli trutove i retardere. (Morti da Crnoj Gori ponudimo konfederanu? Ili će nas ipak spasit' nekakvo referendumdumsko NE Uniji?) Mi dakle tonemo, otkako smo se riješili tereta. Kosova. Srbije. BiH (??) I sad, što?! Lebde glasi, da će pristupanjem Srbije Uniji investicije iz Hrvatske biti povučene tamo. Da se povuku bilokamo, već čujemo. Priča se, plave kuverte tamo rješavaju problem, koji kod nas ostaje zaglavljen, koverti unatoč. Imaju šest i pol gradova poput naših i otužne, prirodnoljepotne krajolike poput naših. Kužimo se jezikom, mentalitetom, prošlošću (malo kao bivši supružnici). Strancima su Srbi svakako draži, makar zbog dernekoidnosti i klope, ali i zbog lukavije i nonšalantnije samoprodaje. SWOTovski, snaga nam je prvenstvo ulaska u Uniju i pristup fondovima. Slabost smo tu sami sebi. Prilika nam je, surađivati sa atraktivnim i poznatim susjedom, ma koliko o njemu njurgali. Prijetnja nam je njegov legitiman pragmatizam i talent predstavljanja – ku'čevitost kuže i stranci, dok se mi posipamo pepelom, filozofiramo i zamuckujemo nešto o masonima i opstrukcijama bijelog svijeta. Ukratko... Neka nam Dalmatine i autoceste do Cavtata /barem će TV-ekipe imati više prilika, snimati kukumakala na benzinskima i naplatnim kućicama/. Neka nam fensi aerodrom, koji nikog neće privući (to govori o našoj samodosljednosti). Neka nam Kerum i Čačić; mi ih birali; naše birali... I neka nam susjedi, koji na kraju dana bolje prolaze. Možda jednom prestanemo namigivati svom odrazu u lavoru vode, trgnemo se i odlučimo prihvatiti činjenice i krenuti naprijed, ne mantrajući o podlim Srbima, lopovskoj Uniji, zlonamjernim Masonima... U ime svih, koji će u međuvremenu emigrirati i dotad svojim unucima o Hrvatskoj pričati na engleskom, francuskom, ruskom, kineskom... ... barem se nadam ... |
