Junkers, Bauhaus i vlastite stope između
|
Možda je do naših godina, kad spoznamo da smo neke stvari u životu postigli, odradili, i da se možemo početi prefokusiravati na druge interese; da više ne moramo po svaku cijenu u ime kompromisa davati viškove prostora i razumijevanja, samo kako bismo iskazali respekt starijem ili drukčijemislećem. Počnemo poštovati svoj vlastiti put, svoj ulog i svoj trag. Kao sa planinarenjem; kad već prestane boljeti i zatezati, kad uhvatimo ritam disanja, u nekom trenu pogledamo iza sebe i shvatimo ljepotu puta i na taj način. Iako ću dijelom vlastite emocije zauvijek ostati bliži Jugu, uviđam da moje djetinje zime u Zagori i moje trenutne sudske sporove i rodbinska prepucavanja oko poluurušene djedovine povezuje tek masa romansiranih sjećanja. Možda i zato, dijelom se okrećem prema drugoj strani svog porijekla, prema Sjeveru, prema Elbi i drugom dijelu svog odrastanja u vječnog putnika između svjetova, koji uglavnom sanja prtljagu i čekaonice. Negdje u toj potrazi, ponekad namjerno sučeljavam slike okruženja svojih roditelja kao klinaca; oca u kamenoj kući blizu Cetine, uz huk mlinice i bure, i majke, u lijepoj dvokatnici sa centralnim, uz pianino i hrpetine knjiga na niskonebom njemačkom sjeveroistoku. (Dobro sam i ispao, mislim ponekad...) I kako godine idu, moji se južni korijeni činjenično gube; rodbina raznosi ideje a mještani kamenje mlinice; anegdote o starima iz sela padaju u zaborav. S druge strane, možda intuicijom mješanca, postajem znatiželjan istraživati onaj dio sebe, kojem se ranije nisam posvećivao; kulturno i povijesno okruženje svoje sjeverne familije, okolnosti njihovih odluka i stavova. Uz ostalo, djedov brat, pričali su mi, radio je kao mladi inženjer u obližnjoj Junkersovoj tvornici, kasnih tridesetih godina prošlog stoljeća. (Dijete partizana, kad sam to prvi put čuo, pomislio sam – „Ah, Švabo...“) Nešto kasnije, dok sam živio u Istočnoj Njemačkoj, jedna nas je školska ekskurzija vodila u nedaleki Dessau; sjećam se uglavnom dosade i nekog ofrlje spominjanog arhitekta čudnog imena, koji je utemeljio neki tamo Bauhaus, pa su nacisti okončali tu priču do, naravno, oslobođenja njemačkog naroda od fašizma od strane pobjedonosne sovjetske armije i potiskivanja dijelova povijesti u oportunistički zaborav. /Moju su baku oslobodili silovanjem; djed se, u neznanju, iz zarobljeništva u Parizu vratio u svoju centralno grijanu kuću sagrađenu Hitlerovim kreditima... Svijet je opet djelovao u redu... /  Zgrada Bauhausa, Dessau Sve te priče dijelom su me odvele i do tehničkog studija i do pokušavanja da spoznam vlastite zvijezde vodilje, vlastita ognjišta na svom putu. I pomalo, počeli su se otvarati svijetovi... Uz ostalo, počeo sam otkrivati (na fakultetu tužno zapostavljenu) povijest tehnike kao dio povijesti kulture i cjelovitosti naroda nekog vremena i prostora. Neka vrsta tla pogodovala bi nekoj poljoprivrednoj kulturi; za njezinu preradu sagrađene su tvornice, koje su privukle migrante; stvarala se infrastruktura, rasla je potreba za energetskom industrijom, transportom, znanošću; pa dobri drug Kondratiew sa svojom sinusoidom društvenog ekonomskog razvoja, ekspanzije, stagnacije, agresije, rata... Djedovom bratu, onom u Junkersu, nisam uspio dosad ući u trag po arhivama; zasad me samo kopka znatiželja, što je točno radio; gdje; kako je završio... Put me, svakako, odveo na nekoliko aeromitinga i u nekoliko muzeja, i ne jednom sam se, gledajući Junkersove zrakoplove, pitao, ima li djedov brat neke veze sa njima. Ali ostao je, svakako, sam pojam Junkersa. Do unatrag par godina, manjkom interesa, nisam znao da je Hugo Junkers zrakoplovstvo otkrio tek u svojim pedesetim godinama. Raniji inženjerski rad vodio ga je preko termodinamike i ogrijevne vrijednosti materijala kao kriterija termopostrojenja do razvijanja industrijskih motora. Tek u zrelim godinama, posvetio se primjeni metala kao novog materijala u ekspandirajućoj avioindustriji. Istovremeno, dvadesetih godina prošlog stoljeća, u Dessau kao provincijsko administrativno središte sa Junkersovom tvornicom bojlera i radijatora, preseljava i sjedište novoutemeljene idejne škole novog, racionalnog industrijskog oblikovanja – Bauhaus, sa Gropiusom, van der Roheom i grupom umjetnika i arhitekata. Uz novu, namjensku zgradu Bauhausa nastaju dva ogledna naselja; jedno za predavače i jedno radničko, slijedeći potrebe rastuće industrije u gradu.  Zgrada Bauhausa, Dessau  Stepenište u jednoj od "Meisterhäuser", Dessau Dok bauhausovci, slijedeći ideju kako funkcija diktira izgled predmeta – bilo kuće ili lokomotive, bilo čajnika ili kvake vratiju – teže estetici tehnike i nastoje uvesti masovnu modularnu proizvodnju dijelova umjesto skupe i nefleksibilne maloserijske ili pojedinačne proizvodnje, Junkersa progresivni duh „dizajnera“ potiče na rad u domeni građevinarstva. Osmišlja nosive strukture velikih, brzomontažnih hala; prihvaćajući ideju stambenog prostora kao osjetilne opne između čovjeka i okruženja; radi na konceptu energetski učinkovite montažne metalne kuće sa svjetlosnim prizmama i objedinjuje svoje poznavanje industrijskog oblikovanja i primjene metalnih oblika u globalno rastućoj avioindustriji. Njegov Junkers F13 prvi je potpuno metalni zrakoplov u svijetu; do treće decenije prošlog stoljeća, Junkersovi avioni čine 40% svjetskog zračnog prometa; obratno, Junkersova tvornica u Strasbourgu izgrađena je pod utjecajem stila Bauhausa... Međutim, jačanjem vlasti nacista, 1933. godine Mies van der Rohe zvanično „gasi“ Bauhaus, koji je godinu ranije već protjeran iz Dessau-a u Berlin. Gotovo istovremeno, 1932., nacisti preuzimaju ime i sve Junkersove pogone i protjeruju Huga Junkersa, koji u kućnom pritvoru umire dvije godine kasnije. Junkersov muzej u Dessau-u posjetio sam preklani prvi put; zgradu Bauhausa – onu, koju su nam pokazali na ekskurziji i koja je u doba DDR-a u kontekstu „zapadnjaštva“ idejnog nasljeđa Bauhausa bila /ipak nezaobilazna/ margina regionalne kulture – prvi sam put svjesno primijetio lani, obilazeći i „Meisterhäuser“, modernističke, dijelom eksperimentalne kuće tadašnjih voditelja škole; Gropiusa, Kandinskog, Kleea i drugih. Dijete vlajskog mlinara i srednjenjemačke knjižničarke, gimnazijalac DDR-a, sa smješkom je slagao nove kockice u mozaik porijekla... A onda, gotovo slučajno, strojar i avio-entuzijast u meni tijekom nekog obilaska muzeja zrakoplova u Beogradu spustio je fotoaparat i, valjda baš zato, ugledao dvije slike...  Junkers F 13 (slika u vlasništvu beogradskog aviomuzeja)  Ju 52/3m (slika u vlasništvu beogradskog aviomuzeja) Vodenjačka znatiželja i Google uz podosta truda otkrivaju... Prikazani Ju F13 „Dommel“, serijski broj 706, poletio je 1925., a 1926. – godine rođenja mog oca – prešao u vlasništvo Lufthanse. 1934. gubi mu se trag, u vlasništvu pilotske škole Reicha. Avion sa druge slike, D-AVUL „Bruno Rodschinka“ nakon Lufthanse registriran je u Španjolskoj za Iberiu kao „Guadalquivir“ i 1941. otpisan nakon pada na Mallorci. Ju 52/3m izložen u Beogradu, inače, 1948. je godine redovno komercijalno letio preko La Manchea... Nadživjevši gotovo sigurno sve svoje posade i putnike, sad poluanonimno, potiho propadajući, pruža sjenu školskim ekskurzijama ispred muzeja... Nekidan, sjedim sa lucidnom bakicom od devedeset dvije godine; uz kavu i domaći kolač od jabuka priča o bratu; dvadesetih godina u Junkersovoj tvornici aviona učio je za metalokrojača; regrutiran u Luftwaffe i obučen za pilota StuKa – bombardera. Pokazuje slike; pojašnjava kako nema nasljednike i pita se, što li će biti sa slikama nakon njezine smrti. Na jednoj slici, prvi metalni avion, Junkers F13; istovjetan modelu sa slike iz beogradskog muzeja, čiju repliku već godinama volonterskim radom stvaraju umirovljeni metalci pri Junkersovom muzeju Dessau, odmah iza restaurirane „Tete Ju“, izvučene iz nekog finskog jezera četrdesetak godina nakon rata...  Junkers F13, replika u izradi, Technikmuseum Hugo Junkers, Dessau  Ju 52/3m, restauriran za statički displej, Technikmuseum Hugo Junkers, Dessau ... možda je do naših godina - u nekom trenu pogledamo iza sebe i shvatimo ljepotu puta na drugi način ... |
