Domaće je domaće, oliti Lijepi Naš u lijepom mome
Ja ne srljam. Nikad nisam, osim pradavno, kako bih izgubio jungfer. Ali cure su mi ga čuvale, obezvrijedivši mi strategiju. Ne srljajući, nisam htio doći na obalu najljepšeg mora male zemlje za veliki odmor, pa sa runjavoznojnomrgudnim babama sa ili bez zlatnih zuba pod srebrnim brčinama pregovarati o cim-cimerfraju odmah tu, u starom selu, ili u podrumu, sa krevetcem između kašeta ribe i gajbi od pive. Ne; kao i sa gubitkom jungfera, ja sam tražio preporuku. Ali jer ja ne srljam, dobivenu preporuku sam provjerio na internetu. Pa nazvao; izdogovarao; potvrdio datum, sobu, cijenu. A jer sam nepovjerljiv dušom i tijelom (sindrom istoka, štoli), na sve to poslao sam i mail; pisani trag je pisani trag. Kratko raportirajući Prvozakonitoj da je smještaj takav i takav i da da, jesam pitao za cijenu i da da, naravno to sve imam napismeno, opušteno i nasmiješeno krenuli smo na more... Nasmiješeni mlađi brat Fraser lelujavih pokreta i poljigavog glasa nesigurno kameleonske purgerštine ponudio se, voziti ispred nas kroz mjesto. Smještaj, eto, nije odmah do mora, pojasnio je, ali soba je prelijepa, mirna, a i jeftinija, jer im je u sporednom objektu. I stvarno, tako je i bilo – prvozakonita i ja nismo dugo dvojili kako smo svakako na moru i kako ga noću ionako ne bismo vidjeli iz sobe, a danju svakako jesmo na plaži. Sobica čista, uredna. Sa ormarom, krevetom, noćnim stolićima, kupaonom. Iako, da na toaletu ne sjediš spiralno obavijen oko lavaboa, sa glavom unutar tuša, bilo je zahvaliti isključivo činjenici da je u sobi maltene posve falio međuprostor između komada namještaja, kreveta i zidova. Kako bi se moglo hodati. Za kofere je bilo mjesta. Uspravno. Jedan na drugom. Fraser očito nikad na tehničkom nije pilio onaj model stana od šperploče, kako bi skužio koncept prostora... Sretni da smo na moru, izvalili smo se nakon osam sati puta na krevet i odlučili ostati pozitivni; hebeš "naša posla"... Prvozakonita je upalila televizor, uzaludno tražeći „naše“ programe. (Stariji brat Fraser pojasnio nam je kasnije, kako bi trošak postavljanja još jedne antene za te programe ipak bio prevelik; "pa imate RAI i njemački RTL".) Ma, ljudi, tko bi nakon pola dana truckanja od Posavine do Pelješca odbio ponuđenu riblju večeru?! OK, soba je malo razočarala, ali Fraser nas je počeo uvlačiti u priču o domaćim likerima, vlastitom vinu, gofu, oradi, brancinu. Veli, njišući se kao motar u plićaku, kako on ne radi na masu, svaki je gost bitan, "kužite, malo alternativna priča; to gost prepozna; ja tako radim! ..." Izgubivši sinkronizaciju slike i tona, Prvozakonita i ja afirmativno smo kimali glavama na pojmove „orada“ i „salata od hobotnice“, tek Fraserovim nestankom konstatiravši, kako smo baš i mogli prvo pogledati jelovnik. Fraser se ljigavog pokreta i lelujavog glasa i dalje nesigurne purgerštine vratio sa skrušenom obavijesti, kako orade eto više nema, ali ima jednog (?!) divnog brancina. Jer mi ništa neće ovi' dan pokvarit', opet sam afirmativno kimnuo. Ma, more! Godišnji! Sve pet! Misliti pozitivno! Nešto kasnije, Prvozakonita je s guštom zaronila u mog brancina. Jer je njezina salata od hobotnice, odlično spravljena, zaista bila tek homeopatska. Donekle bi se veličinom uklopila u sobu (koja je, kasnije ćemo vidjeti, u cjeniku navedena kao apartman). Jer nam ništa neće ovi' dan pokvarit'; jer smo nakon dvije godine na moru; jer se jednom živi, jer je plaža predivna – produžavamo za jedan dan, uz ponešto natezanja sa Fraserom. Veli, dobro, na kraju; prebukiran je, ali svakako naši prijatelji, koji nakon nas dobijaju taj apartman (!) dolaze na dan našeg pomaknutog odlaska. Posljednja večera trebala je biti opamećenija; strategija je bila, prostudirati cjenik na ulazu, pa jelovnik unutra, i ne dati se navući. Ali na spomen jutros ulovljene hobotnice ispod večeras spravljene peke - Fraser nas je ugledao sa desetak metara, čarobno nas dovabivši mimo nepostojećeg cjenika na ulazu - opet smo se uhvatili u kimanju glave, a ponovni spomen pogleda u jelovnik ponovno je, nošen maestralom, tek dotakao zastor, iza kojeg je Fraser lelujavih pokreta i poljigavog glasa nesigurno kameleonske purgerštine netom nestao. Ma, whatever, na moru smo; super nam je. Fraser se, kao i u ranijoj epizodi sa brancinom, vratio, i preempatičnom facom, kršeći ruke u našem međuprostoru,očajan izvijestio kako na žalost hobotnice više, zapravo, nema; "ostao je tek komadić; nije ni topla..." Da je ikad nosio ikakvu uniformu, vjerojatno bi se na sam moj pogled bio ukupio ili pao u stav za sklek, ali... odlelujao je izvršiti zapovijed da donese vino, dok redisponiram u ime velikog odmora u maloj zemlji i unatoč zlim jezicima o balkanskom šaneraju slavjanskome. Točeći mi vino sa sigurne udaljenosti i time groteskno izvijen a la pelješki most budući, uporno gledajući samo moju Prvozakonitu, neshvatljivo ekstatično me izvijestio, kako ću ipak dobiti hobotnicu, na toć, sa krumpirima, ma, super, vidjet ćete, ma, "nešto smo iskemijali za Vas", bla. Cinično se nacerivši vlastitoj slutnji, pristao sam sa gotovo voajerskom nasladom... Prvozakonita je zamolila za salatu od hobotnice, ali veliku porciju. Frazer se uvije kao Rudolf Nurejev i zapjevuši neko vazelinsko „Da, da, kužim, ovaj put c'eelu poorciju, kagdane, evooodmaah, oodmah ...!“ ... Ma, na moru smo; ništa mi neće ovi' dan pokvarit'.... Tanušni vrščići krakova hobotnice bili su tek nešto žilaviji, nego kad sam ju sam kao balonja prvi put spremao, u čast strateški izgubljenog jungfera onomad. Krumpir je bio vruć, suhonjavo žilav, taman svjež iz mikrovalne. Očekivano. Nožem sjeckajući mazohizam eksperimenta, voajer u meni je guštao. Ali, uz vino, koje sam pijuckao pažnjom, kakva se pridaje stvarno domaćem, makar se konobar cerekao iz kuhinje uz praznu bocu „Istravina“, nisam se dao smesti... More, gušt. Veliki odmor u maloj zemlji. More moje! Da se ne gnjavimo ujutro pred povratak kući, zamolili smo za račun za sobu i večeru. Nasmiješeni mlađi brat Fraser lelujavih pokreta i poljigavog glasa nesigurno kameleonske purgerštine ukazao se, posve seriozno noseći – i zaklanjajući svojim pilećim prsima – blok a la Lipa Mill. Večera, 200 kuna – ista cijena kao nekidan posve drukčiji meni. Apartman – „mislim, soba; apartman, Vaš smještaj... “ – žbrlj, češk, črčk, prekriž, škrab – pa veli cijenu za deset eura veću. Po danu. Jer da cijena, na koju sam ga replikom ukazao, spominjući i njegovu poštovanu gospođu majku, s kojom sam telefonski potvrdio cifru, kod njih ne postoji. Te da očito nisam provjerio unaprijed. Te da plus taksa po osobi po danu. Na kuki i moja mala zemlja za veliki odmor i svi klišei lihvarstva i samobrane; ja sam kolerik sa vjerojatnim pitiespijem barikiranim par desetljeća, pa sam u mrakopadu pred očima zamolio Prvozakonitu, da kadar privede kraju. Među padalicama i vatrometima svog zamračenog pogleda iskrsavao mi je cjenik sa interneta, mail, nepostojanje menija u restoranu i flatrate-koncept cijene večere. Lipa Mill žvrljotina nestala je, činilo mi se, u njegovom džepu. Čini mi se da se sjećam i scene jednog braka, u kojoj kao navijeni ponavljamo "nema veze", "mi nismo Cigani"; "ako ga to spašava" i slično. U povratku, zastajemo na mimosmjernosusretnu kavu sa prijateljima, koji „naslijeđuju“ „apartman“ te večeri. Pričamo dojmove, čak donekle nesigurni, jesmo li sami krivi; jesmo li navukli lošu karmu na preporučeni smještaj i boravak. Ujutro javljaju, vidjevši sobu – koju im je Fraser ponudio također po povišenoj i dotad nespominjanoj cijeni – produžili su iste večeri dalje i našli divnu sobu u drugom mjestu... I eto... Fraser i dalje inserira vrlo uvjerljivom stranicom na internetu, ima sve potvrde za rad; čak i cjenik, koji unatoč besmislenosti postoji. A mi smo bili na moru. Jer nismo htjeli Turske. Grčke. Malte. Tunise. Krfove. Cipre. Domaće je domaće... |