11.08.2011., četvrtak

Domograd

Image and video hosting by TinyPic

Pomalo sam izgubljen.

Ne znam točno, kad je počelo; možda sa prvim preseljenjem, sa pet ili šest godina.
Iz mog Trnskog, za našim stvarima natovarenim na zeleni TAMić, odselili smo u tamo neki daleki Siget, pun bagera, sav u rupama i gradilištima. Sjećam se, isprva sam sa balkona novog stana vidio čak i pistu aerodroma, i tim više sam se osjećao negdje daleko, daleko od prisnog Trnskog sa parkićem između zgrada; sa vlažnim, mirisnim plahtama izvješenim na sušenje, kroz koje smo trčkarali ili vozili bicikle, a tete bi vikale na nas da im prljamo veš... U tom, odjednom nevidljivo dalekom Trnskom, bila je prekoputa i sićušna pošta, iz koje bi poštar Šime ponekad donosio pakete ili plava pisma tati. Gore, prekoputa, živjela je Nikolina, i trebali smo se oženiti čim odrastemo.
Moje je Trnsko završavalo potezom Nama – Superandrija i nepreglednom prašumom ogromnog Parka mladenaca; to je bio kraj mog kvarta i poznatog svijeta.
Istina, Superandriju sam sad mogao vidjeti i iz novog stana, sa druge strane, ali tim više osjećao sam se daleko od kuće, sve i da nije bilo pogleda na aerodrom...
Sa pet, šest godina svijet djeluje drukčije...

Image and video hosting by TinyPic

Ne znam, zašto je moj stari počeo obilaziti gradilište oko naše zgrade i ponekad nasmijan dolazio kući, ali znam da me par puta i poveo u jednu od baraka, u kojoj je jako našminkana teta Ljilja, jakih, dlakavih nogu, bila kuharica i očito je poznavala mog tatu i uvijek bi mi dala nešto za jesti, dok bi se ona i moj otac smijuljili i došaptavali.
U građevinskoj baraci pod balkonom našeg novog stana počeo sam slutiti da je život nekako nedokučiv, a ironija sudbine ostala je da ću osjećaj fatalnog, nepredvidivog i skrivenog trajno povezivati više sa vonjem cigareta i dinstanog zelja, ali donekle i sa dlakavim ženskim nogama...
Naravno, valja mi spomenuti i miris vlažnog kamena i grabovine, vonj magaradi i pasa, brašnene prašine koja titra pod žaruljom, u ritmu huke vode u jaži i teškog mlinskog kamenja... Pa miris kruha pod pekom; koštradine, bukara natopljneih vinom, teškog dima oko pršuta...
Normalnim klincima, Dalmacija su bile ljetne ferije; meni su zimske ferije bile Zagora sa starim, i ta dva tjedna on bi postajao netko drugi; nasmijan, opušten, nezaustavljivo raspričan nekim drugim naglaskom ...
Ponekad i danas tražim tu nit u očevom selu, ali mlinovi su davno ušutili, voda opala, magarad nestala. A miris... ne znam, njega možda samo umišljam istim...

Kako god, par godina nakon što je teta Ljilja nestala skupa sa barakama, bagerima i kamionima, Siget se u moja sjećanja nesvjesno urezivao ogradom Brodarskog instituta na putu do škole; prijateljima u Aleji pomoraca; Mašom, Gogom, Vesnom, Kristinom, Katarinom i potpunom sigurnošću, da ću uvijek tu živjeti i oženiti jednu od njih i da ćemo biti pjevači i da ću voziti kamion i nositi sunčane naočale i pušiti i ponekad letjeti avionom.
Majka i ja odletjeli smo avionom iznenada, u bakinu kuću, tisuću kilometara sjevernije.
Rekla je da se ne vraćamo.
Miris vlažne šume, pješčanog tla, ispušnih plinova ruskih tenkova, toplog pekmeza, perina i drvenih stepenica poput koprene je prekrio sjećanje na Mašu, Gogu, Vesnu, tetu Ljilju sa cigaretama i zeljem; na aerodrom u daljini i na Superandriju kao među mog svijeta.
I taman kad sam počeo raspakiravati emocije, sjećanja i želje malog pubertetlije u novoproglašenom domu, opet selidba; pogled na crkveni toranj i neasfaltiranu ulicu; oštri smrad dušičnog gnojiva i sumpora iz obližnje tvornice; par treptaja i polucija kasnije - gimnazija...

Bježati se, u grotesknijim slučajevima zaboravljenog poretka svijeta, može i avionom, makar na sprovod...
Opet Siget, pa Siget u slojevima sa Splitom i Triljem.
Pa par godina Sigeta; sve više mog Zagreba. Mentalno raspakiravanje.
Za Univerzijadu sam bio čuo; za Azru, za Kulušić. Svoja iskustva prebjega iz DDR-a nisam uspijevao uklopiti u osjećaj moje zagrebačke generacije obuzete Lapidarijem i Saloonom, Poletom, Stojedinicom i šuškanjem da će se u državi Hrvatskoj slaviti Božić.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Stvari svakako kao da su ubrzale; odjednom se moj Zagreb smjenjivao s nekom novoujedinjenom Njemačkom i gradom, u kojem su kaldrmu zamijenile glatke asfaltne ulice, Trabante Golfovi a parole komunizmu neonske reklame Bauhausa i Aldija.
Naglim rezom, Pula.
Pa Šibenik.
Umjesto Zagreba, neko tamo Orašje. Pa dvije godine Tuzle, uključujući osam selidbi privremenosti.
Pa opet to neko Orašje.
Iz Orašja, sa suprugom vikendima u naš Zagreb.
(Maši, Gogi i nekim drugima svakako sam izgubio trag i nismo se oženili...)
Zagreb je postajao vikend-Zagreb, ponekad tranzitni Zagreb, i neumitno je klizio ka neemotivnom logističkom odredištu u kojem se plaćaju računi, čekaju majstori, ide doktoru i provodi prekratak vikend sa previše želja, koje uz psovku naguraš natrag u torbu u nedjelju popodne i kreneš opet nekamo i opet natrag; natrag na posao u u Linz, Beč, Graz; Njemačku, Bosnu.
(A mirisi Orašja? Fermentacija duhana pod jesen, s prvim maglama. Kukuruzna polja. Ilovača. Šljive. Ponekad tinjajuća deponija.)

Image and video hosting by TinyPic

Velim, pomalo sam izgubljen sa tim mojim domogradom...
Možda je on izgubljen samnom; ne znam.
Ponekad se tražimo, čini mi se; u večernjem svjetlu, u pogledu neke Maši slične šiparice, u lahoru svježe opranog rublja i mirisu gornjogradskih dvorišta, tako sličnom slatkourotničkoj noti seksa na stidnoj kosti ljubavnice...
Možda nas je to traženje učinilo satelitima, osuđenim na kruženje bez ujedinjenja, i time ujedinjene nevidljivo ... iznad kvazikodova naglasaka, prababopradjedovskog purgerluka tada blatnjave Savske i stočke pijace na današnjem Zrinjevcu, na karti tadašnje Europe označeno anonimno bijelim ...
Ne znam.
Ali, moj domograd i ja se tražimo trajno.

Image and video hosting by TinyPic

- 08:58 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

< kolovoz, 2011 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic