Pomalo sam izgubljen.
Ne znam točno, kad je počelo; možda sa prvim preseljenjem, sa pet ili šest godina.
Iz mog Trnskog, za našim stvarima natovarenim na zeleni TAMić, odselili smo u tamo neki daleki Siget, pun bagera, sav u rupama i gradilištima. Sjećam se, isprva sam sa balkona novog stana vidio čak i pistu aerodroma, i tim više sam se osjećao negdje daleko, daleko od prisnog Trnskog sa parkićem između zgrada; sa vlažnim, mirisnim plahtama izvješenim na sušenje, kroz koje smo trčkarali ili vozili bicikle, a tete bi vikale na nas da im prljamo veš... U tom, odjednom nevidljivo dalekom Trnskom, bila je prekoputa i sićušna pošta, iz koje bi poštar Šime ponekad donosio pakete ili plava pisma tati. Gore, prekoputa, živjela je Nikolina, i trebali smo se oženiti čim odrastemo.
Moje je Trnsko završavalo potezom Nama – Superandrija i nepreglednom prašumom ogromnog Parka mladenaca; to je bio kraj mog kvarta i poznatog svijeta.
Istina, Superandriju sam sad mogao vidjeti i iz novog stana, sa druge strane, ali tim više osjećao sam se daleko od kuće, sve i da nije bilo pogleda na aerodrom...
Sa pet, šest godina svijet djeluje drukčije...
Ne znam, zašto je moj stari počeo obilaziti gradilište oko naše zgrade i ponekad nasmijan dolazio kući, ali znam da me par puta i poveo u jednu od baraka, u kojoj je jako našminkana teta Ljilja, jakih, dlakavih nogu, bila kuharica i očito je poznavala mog tatu i uvijek bi mi dala nešto za jesti, dok bi se ona i moj otac smijuljili i došaptavali.
U građevinskoj baraci pod balkonom našeg novog stana počeo sam slutiti da je život nekako nedokučiv, a ironija sudbine ostala je da ću osjećaj fatalnog, nepredvidivog i skrivenog trajno povezivati više sa vonjem cigareta i dinstanog zelja, ali donekle i sa dlakavim ženskim nogama...
Naravno, valja mi spomenuti i miris vlažnog kamena i grabovine, vonj magaradi i pasa, brašnene prašine koja titra pod žaruljom, u ritmu huke vode u jaži i teškog mlinskog kamenja... Pa miris kruha pod pekom; koštradine, bukara natopljneih vinom, teškog dima oko pršuta...
Normalnim klincima, Dalmacija su bile ljetne ferije; meni su zimske ferije bile Zagora sa starim, i ta dva tjedna on bi postajao netko drugi; nasmijan, opušten, nezaustavljivo raspričan nekim drugim naglaskom ...
Ponekad i danas tražim tu nit u očevom selu, ali mlinovi su davno ušutili, voda opala, magarad nestala. A miris... ne znam, njega možda samo umišljam istim...
Kako god, par godina nakon što je teta Ljilja nestala skupa sa barakama, bagerima i kamionima, Siget se u moja sjećanja nesvjesno urezivao ogradom Brodarskog instituta na putu do škole; prijateljima u Aleji pomoraca; Mašom, Gogom, Vesnom, Kristinom, Katarinom i potpunom sigurnošću, da ću uvijek tu živjeti i oženiti jednu od njih i da ćemo biti pjevači i da ću voziti kamion i nositi sunčane naočale i pušiti i ponekad letjeti avionom.
Majka i ja odletjeli smo avionom iznenada, u bakinu kuću, tisuću kilometara sjevernije.
Rekla je da se ne vraćamo.
Miris vlažne šume, pješčanog tla, ispušnih plinova ruskih tenkova, toplog pekmeza, perina i drvenih stepenica poput koprene je prekrio sjećanje na Mašu, Gogu, Vesnu, tetu Ljilju sa cigaretama i zeljem; na aerodrom u daljini i na Superandriju kao među mog svijeta.
I taman kad sam počeo raspakiravati emocije, sjećanja i želje malog pubertetlije u novoproglašenom domu, opet selidba; pogled na crkveni toranj i neasfaltiranu ulicu; oštri smrad dušičnog gnojiva i sumpora iz obližnje tvornice; par treptaja i polucija kasnije - gimnazija...
Bježati se, u grotesknijim slučajevima zaboravljenog poretka svijeta, može i avionom, makar na sprovod...
Opet Siget, pa Siget u slojevima sa Splitom i Triljem.
Pa par godina Sigeta; sve više mog Zagreba. Mentalno raspakiravanje.
Za Univerzijadu sam bio čuo; za Azru, za Kulušić. Svoja iskustva prebjega iz DDR-a nisam uspijevao uklopiti u osjećaj moje zagrebačke generacije obuzete Lapidarijem i Saloonom, Poletom, Stojedinicom i šuškanjem da će se u državi Hrvatskoj slaviti Božić.
Stvari svakako kao da su ubrzale; odjednom se moj Zagreb smjenjivao s nekom novoujedinjenom Njemačkom i gradom, u kojem su kaldrmu zamijenile glatke asfaltne ulice, Trabante Golfovi a parole komunizmu neonske reklame Bauhausa i Aldija.
Naglim rezom, Pula.
Pa Šibenik.
Umjesto Zagreba, neko tamo Orašje. Pa dvije godine Tuzle, uključujući osam selidbi privremenosti.
Pa opet to neko Orašje.
Iz Orašja, sa suprugom vikendima u naš Zagreb.
(Maši, Gogi i nekim drugima svakako sam izgubio trag i nismo se oženili...)
Zagreb je postajao vikend-Zagreb, ponekad tranzitni Zagreb, i neumitno je klizio ka neemotivnom logističkom odredištu u kojem se plaćaju računi, čekaju majstori, ide doktoru i provodi prekratak vikend sa previše želja, koje uz psovku naguraš natrag u torbu u nedjelju popodne i kreneš opet nekamo i opet natrag; natrag na posao u u Linz, Beč, Graz; Njemačku, Bosnu.
(A mirisi Orašja? Fermentacija duhana pod jesen, s prvim maglama. Kukuruzna polja. Ilovača. Šljive. Ponekad tinjajuća deponija.)
Velim, pomalo sam izgubljen sa tim mojim domogradom...
Možda je on izgubljen samnom; ne znam.
Ponekad se tražimo, čini mi se; u večernjem svjetlu, u pogledu neke Maši slične šiparice, u lahoru svježe opranog rublja i mirisu gornjogradskih dvorišta, tako sličnom slatkourotničkoj noti seksa na stidnoj kosti ljubavnice...
Možda nas je to traženje učinilo satelitima, osuđenim na kruženje bez ujedinjenja, i time ujedinjene nevidljivo ... iznad kvazikodova naglasaka, prababopradjedovskog purgerluka tada blatnjave Savske i stočke pijace na današnjem Zrinjevcu, na karti tadašnje Europe označeno anonimno bijelim ...
Ne znam.
Ali, moj domograd i ja se tražimo trajno.
|