Jelo Žužinek i sadizam verbalnosti
|
Mili moji, uobičajeni uvodni vokativ sa spomenom metroseksualaca i bezrepih sugrađanki skraćujem radi recesije, te odlučujem ovako, tupim jagodicama po uglačanoj tipkovnici, proglagoljati koju o – riječima. Čineći to, mislima mi se mota film „Oštro pero markiza De Sadea“ i špekulacije nad sudbinom markiza, da se, umjesto upravo oštropero voajerskim draškanjem javnosti riječima činjeničnog, bavio, recimo, skulpturom. Slikarstvom. Ili jednostavno varijacijama na temu općenja bez prisustva javnosti. Riječi dakle. Riječi matičara, riječi mladoženje. Riječi mlade. Pa sve one riječi koje sladunjavo razmazuju granicu poštene telenovele od zapravo nesceničnog, iskrenog osjećaja ljubavi, zaljubljenosti. Pa riječi očekivanja. Pravdanja. Pokušavanja. Odustajanja. Prihvaćanja rutine. Umotavanja gorčine u opnu trajnosti u ime, dođavola, nema RIJEČI, čega. Riječi, kojima u polumraku dimnokiselkastog, otužnog bara nakon drugog dana lobotomičnog seminara otvaramo prozorčić patetično karnalne uzaludnosti ka očajničkoj ali dobrodržećoj ranojeseni životnog kalendara lijepooke kolegice (ne hajući za kraći štapić, onaj sa oznakom pragmatizma, i unaprijed svjesno gutajući samogadljivu tupost tuširanja poslije, Nakon Riječi I Nakon... ) I riječi, opet riječi, koje prešućujemo u banci jer odavno više nemamo posao i plaću, temeljem koje su nam dali astronomski kredit i koji traje i dalje, jer mi lukavo prešućujemo – riječi... Riječi, njezine, glasom najavljivačice putničkog vlaka što iz Vinkovaca stiže na treći peron drugi kolosijek, o presušenoj požudi, nenapravljenoj djeci, nenapravljenom ručku, presušenom vjerovanju. Šaljemo ih mailom, poštom, šapućemo ih u slušalicu. Sričemo u opstipiranu poeziju ne manje sličnog ishoda. Njima zidamo vlastitu tamnicu, pokoju ciglu u znak života i zdravlja bacajući Onima Koji Očekuju... A tek to... Hajde mi reci da sam ti lijepa. A daj da čujem da me voliš. A jelda, nazvat ćeš me. Par beztekstnih trenobrisova kasnije... Ma ZAŠTO lažeš. To SVAKOJ kažeš. NISI nazvao. Bacač noževa, u štropotnoj inverziji vlastite cirkuske točke, bježi pred oštricama, kojima ga gađa objekt njegovog ciljanja... Da riječi... Kasnije te večeri, hvatajući dah, izvijen nad njezinim drhtavim tijelom, ispraćajući kaplje vlastitog znoja u izmaglicu vlastite kratkovidnosti, on ju pita, riječima ju pita, jelda, voliš me? A ona opet izgleda onako poluplačno, poluhisterično, polunasmiješeno, poludovraga nečitko, i baš da će mu reći, ne, ne, svršila sam jedino misleći na vjenčanog kuma ili na najbolju prijateljicu iz malog mjesta na moru... On, mulac u odrješenju od vlastite intuicije, baš želi čuti riječi; ne, ne nužno istinu, nego odraz vlastitog vjerovanja, želi čuti napinjanje sigurnosnog užeta (davno iskrzanog, neprimjetno i neverbalno)... ... riječi...  |
