Srednjak nam (adio, Veli Jože)
|
Sretan je narod Exkluziva. Dok recimo gleda kako su na nekom tamo trulom zapadu zahaklali platformu sa par stolova na vrh tornja pa se takav restoran lagano ziba na vjetru iznad neke pitoreskne marine, a baćuške ližu prste aromatizirane kamenicama. Ili, Švabi glupi. Imaju cijeli muzej i iventplac prepun starih rudničkih dizalica - Ferropolis, spominjao sam nekad. Ili, ma, uopće. Dok vani stare pivare postaju šoping molovi; mi ziđamo bunkeroide, a ona dva i pol dokaza industrijske arhitekture i tradicije čak niti ne srušimo. Kontemplativno pustimo zubu vremena. patiniramo ih svojom glupošću. Paromlin nam je maltene u geometrijskom centru glavnog grada, koji oboja leđa od svoje jedine rijeke okreće, a trsimo se biti metropolitanci. Sve&te industrijske i tehničke spomeničke kulture i baštine imamo ionako na kapaljku, a busamo se tisućljetnošću šumogudurovitom (reče retorički jedan moj profesor, ma što smo mi to imali, da nas tisuću godina tako bijesno osvajaju i napadaju...) I dakle. Jedne godine, davne, klinjo sam bio, došli smo u Split - ćaća je iša doma - i barba Ante nas je dočekao na kolodvoru, i prvo mi pokazao prema luci, prema nekoj dizalici, i rekao - "Ono je naš Veli Jože!" Tu mi je svanulo i o nama i o Joži. I eto nam sad. Ode Veli Jože u rezalište, čujem. Nek je radio na Suezu. Nek je star pola stoljeća. Nek nam je bio jedini. Mi nećemo platformu za hepeninge. Za muzej pomorske tehnike u Rvata. Za Ulisese. Ma niti za banđi đamping. Kamoli malo tehničke samosvijesti i tradicijske kulture kao takve; ma niti ono, osvijetli, lajtšou, klub nekakav, đambo reklama, nešto. Što će to nama. Dok za sisat imamo srednjak. Vlastiti. (Kažiprst za evolutivni dodir čela tek će nam izrasti...) |
