Pod istim nebom
|
Čuo sam škripanje kočnica, i već pomalo staklastog pogleda od višesatnog čekanja na servisu u trenu se maltene obradovao dešavanju. Pred velikim izlogom salona, gospođa u autu hvatala se za glavu ubrzanim, ponovljenim pokretima; vozač je nesigurno izišao i brižno se sagnuo kraj branika. Ona se iskobeljala ispod auta, zateturala do travnjaka uz cestu i sjela kao ukipljena. Vozač je sjeo u auto i krenuo, ogledajući se još par trenutaka. Ona je polako lijegala. Prišao sam joj, nepomičnoj, i primijetio otvoren lom noge, posjekotine po glavi i ogromni trbuh. Dahćući, gledala me raširenih zjenica. Na moje inzistiranje, iz servisa nevoljko zovu pomoć; nitko se, vele, ne javlja (olakšanim glasom tipa „birali ste nepostojeći broj“). Pitam obližnjeg policajca, što učiniti; on mrko gleda i stisnuvši oči procijedi kako sam zbrzao cijelu priču, i jesam li ju ja udario autom. Ma, nema njoj pomoći, veli pomirljivo, u ovoj zemlji ljudi crkavaju; koga briga noseća kuja lutalica... („To možda u vašoj zemlji...“, pomirljivo zaključuje, gledajući moju nebalkanski androgenu facu.) Škropim joj njušku vodom; diše ubrzano ali konstantno, primjećujem blagi trzaj repa. Pronalazim veterinara, u sebi proklinjući ljudsku glupost i nesposobnost civilizacije da makar iza sebe mete svoj bijesni nered; veterinar daje kuji koktel preparata, čisti i previja lom i empatično mi potvrđuje priču policajca – ne; prihvatilišta nema; pustite ju, veli; bit će, što joj je suđeno... Sa tom nogom svakako neće moći brinuti o štencima... Kujica ostaje ležati. Pokušavam nastaviti sa rutinom dana, napola slušam pjevni glas voditelja servisa o promijenjenim filterima i napuklom nosaču mjenjača; odrađujem ostatak obaveza tog popodneva. I cijelo se vrijeme propitujem – zašto, dođavola, zakutkom podsvijesti vjerujem da su psi inkarnacije ljudi (dapače, je li ikad itko mačkama znanstveno osporio božansko?!), a posebno, koliko je licemjerna blaziranost ljudi prema žrtvama vlastite bešćutne povampirenosti... Prolazeći u povratku istom cestom ka izlazu iz grada, zaustavljamo se. Kuja i dalje leži; podiže glavu i slabašno mahne repom. Pridiže glavu i halapljivo kupi vodu iz mog dlana. Sa srcem u grlu, vraćam se prema autu (što sam, zapravo, uopće htio postići?!), ona zacvili. Zastajem, posve izgubljen. Podižemo ju, posve je mirna, i polažemo na pod auta. Gleda nas, spušta glavu i prepušta se. Nikad nisam nježnije vozio tih osamdesetak kilometara... Nekoliko puta te noći vraćamo se do nje; legla je na travnjak uz zgradu, iako smo joj htjeli napraviti ležaj unutra. Tiho otvorivši vrata, ušao sam u rujnu, svježu zoru i zakoračio na rosnu travu. Kuje nije bilo. U pseće inkarnacije ljudi dio mene i dalje vjeruje... (Odraz u zrcalu skeptično me odmjerio.) |
