Mljetopis 2010.
|
Neke je doživljaje teško opisivati riječima, a da ih preneseš izvorno, sa kontrastima, mirisima, treptajem srca. O drugima si već zborio, pa te pitaju, čemu se ponavljaš. Pita me tako jedna dobrodržeća gospođa, pomalo zapuhana, negdje između Goveđara i Montokuca, nije li uz tolika druga mjesta suvišno, ponovno doći na Mljet. Naravno, nisam htio izreći analogiju, nije li se suvišno vratiti istoj predivnoj ljubavnici, uz tolike neupoznate… Ovo je dakle jedan mogući početak posta o ovogodišnjem obilasku Mljeta…   Dok EU-ropsko inozemstvo počinje muku mučiti sa sagledivim istekom životnog vijeka tisuća vjetroelektrana, čije su tone i tone kompozitnih krila problematičan opasni otpad, na Mljetu ti pogled miluju obrisi kanala, gdje je do pred uplovljavanje Titove jahte stajao Veliki Most. Nalazio se tu i benediktinski mlin, pogonjen isključivo strujom plime i oseke. Bilo nekad, sad se spominjalo… I ovo bi mogao biti početak priče o Mljetu, kao i vječni blagoglagol neponovljivog kustosa i vodiča, Marina Perkovića – „ U moru otok, na otoku jezero, na jezeru otok, na otoku samostan…“     Kako god smišljao uvod o pohodu na Mljet, osjećaj je isti. Riječi su nedovoljne; nema tog ParlaShopa da ih izretušira do izvornosti, do savršenstva. Kako ćeš opisati kontrast svih tih plavetnila prošaran kovitlavim žutilom polena crnog hrasta u zraku? Kako prenijeti stakato svih zelenih, sivih, smeđih, modrih? Kako suvislo tvrditi da si blizu Odisejeve pećine zaista vidio Odiseja i njegovu Kalipsićku, makar se u tvom okotreptu zvali Josip i Marita…? Možda se o Mljetu može početi pisati i ovako...      Moglo bi se o Mljetu početi pisati i spominjući jedan jedini hotel, koji je za hrpicu planinara vrata otvorio pa za njima zatvorio, početkom famozne i berićetne predsezone turističke. Moglo bi se lako uplesti u sve sitne romantike starih kuća, u predivno nepostojanja turističke maspok – infrastrukture, u bizarnost cestice probijene drito kroz zid druge po veličini antičke utvrde na Jadranu (tu bi valjda čak i dobri Kerum radije doziđa' bokun rive pa zaobiša'...) Moglo bi se i sa kraja početi, o dolasku; o stonskim zidinama, o kamenicama pri ritualnom doručkoručku u „Kapetanovoj kući“, ali to, sve to, opet ne bi bilo potpuno… Treba otići. Treba doživjeti. (I prema ljubavnici postoji vjernost, draga gospođo iz uvoda... )     |
