To sa minaretima...
|
Nakon švicarskog referenduma o gradnji minareta, Europa se tematski još dublje dijeli na tabore o različitosti, integraciji i identitetu religija i nacija. S jedne strane, sloboda – tako i religijska – uvijek bi trebala biti sloboda slabijeg ili drukčije mislećeg. S druge, tko je arbitar; gdje je i zašto naša vlastita granica inzistiranja na svome? Pristajemo li na manipulaciju u vlastito licemjerje, u ime političke korektnosti od manjinskog tražitelja prava ne očekivati pružanje analognog prava u njegovom izvornom, većinskom okruženju? Vjerojatno neplanirano odražavajući bitno širi „Zeitgeist“, referendum su potakle dvije relativno marginalne, desničarske strančice. Međutim, iznenađujuće, protiv dopuštenja gradnje minareta u Švicarskoj glasalo preko 57 % onih, koji su mu se odazvali. Polemično je dakle, što je zapravo artikulirana politička desnica, a u kojem omjeru služi kao dobrodošao scenarijski „negativac“ samim time što često jasnije – i sa manje skrupula za političku korektnost – izgovara, što bitno veći dio stanovnika neke sredine često ionako misli. Svakako - poput tematike raspela u školama, feredža u javnim ustanovama i na slikama u osobnim dokumentima, poput referenduma o minaretima u većinski kršćanskim sredinama - dijalog i rasprava su nužni i korisni. Ne ulazeći u polunerdovsku teoriju entropije i reda u sistemu na uštrb kaosa u okruženju, migracije, miješanja i nepovratna promjena nacionalne i religijske strukture postali su nepovratna europska zbilja. Želim čak vjerovati, zbilja, koja može pružiti dovoljno nužne sinergije u nekom dolazećem (time ništa manje zahtjevnom ili polarizirajućem) vremenu. Međutim, kopka me drugi aspekt priče… U temi integracije muslimana u kršćansku Europu osjećam se slično manipuliran, kao i slušajući feministice, koje pilu ravnopravnosti spolova okreću naopako, same etiketiranjem stigmatizirajući žene, a time implicitno satanizirajući i marginalizirajući muškarce (kao obespravljene očeve, kao – isto tako – žrtve psihičkog pa i fizičkog zlostavljanja u obitelji). Ne vidim nikakvu ravnopravnost u pukom izvrtanju uloga; ne vidim ju niti elementarno u apostrofiranju jednog spola ili ikakve druge razlike, protiv koje se, ili u ime koje, deklarativno nastupa. U slučaju agresivnog feminizma, to je izokrenuti seksizam pod krinkom glasa za ravnopravnost, kao što je potenciranje kosih očiju ili tamne kože tek rasizam kontra rasizma. I dakle… Naravno ne postoji argument, kojim u sekularnoj državi (hm… crkveni porez - oksimoron sekularnosti?) možemo drugim, "manjinskim" religijskim skupinama zabraniti manifestiranje religije i njezinih obilježja – u suprotnoj situaciji, kad smo sami predstavnici manjine, i sami nastojimo držati do svojih obilježja kulture, religije, porijekla. Ali smatram kako se ubavim površinskim feministicama – uz svo poštovanje – dešava isto, kao i eksponiranim predstavnicima Islama u Europi: gube dio kredibiliteta, jer jednostrano potenciraju svoju „agendu“ i upiru prstom na svoje trenutno ili tematsko okruženje, istovremeno mudro šuteći o istovjetnosti problema u vlastitoj grupi porijekla, spola ili pripadnosti. Bilo da se radi o maltretiranim muževima, o seksističkoj manipulaciji pravosuđa pri dodjeli djece u razvodu, ili pak - tema posta i njezina zrcalna slika - o dopuštanju gradnje kršćanskih, židovskih ili budističkih objekata u islamski dominiranim državama, fenomen ostaje zastrašujuće isti. Dakle, mogu li šiki-miki pluralizam, furka obespravljenosti i bahatost kvazi – žrtve zaista vrijediti samo van vlastitog dvorišta…? Hm..! Tu se meni osobno krug zatvara; upravo na onoj misli Rose Luxemburg, koju sam na početku naveo – sloboda je uvijek sloboda drukčijeg mišljenja. Tražiti, što sami ne nudimo, tematizirati, što u drukčijoj situaciji tabuiziramo – licemjerno je, i izaziva otpor, kojem se onda još licemjernije čuditi. I ma koliko primjeri uvijek bili šepavi a iznimke potvrđivale pravilo, ne mogu, nakon preko deset godina u Bosni ne propitivati vlastiti stav o tim minaretima… Paušalno: Ja zazirem od preprodavača. Trguju li autima, ideologijama, računalima ili religijskim nacional-populizmom – isto mi je. Volim izvore... Utoliko mi je isto, vidjeti sinagogu, pravoslavnu crkvu ili katoličku, džamiju, budistički hram. Osobno, vjerujem u iste, zajedničke principe i na tome se zadržavam. I parafrazirano ponavljam lijepu misao jednog njemačkog kabaretista o čestoj nakaradnosti križo- i Kur'anomahatelja - ako je Bog film, bogomolja je tek kino; loš projektor ne umanjuje film. Početnički pkušavam, tako gledati na stvari. Ali... Islam među kršćanima naravno izaziva pažnju upravo, jer sami prakticirajući muslimani i njihovi pomodni aktualnopolitikantski podrepci apostrofiraju različitost. Tradiciji sklonije muslimanke oblače se prepoznatljivo, drukčije. Vokalni islamski vjernici ovdje, u Bosni vrlo mnogo i često – i u mješovitim društvima – spominju religiju, obrede i vjerske priče, čistoću, moral, i u razgovoru koriste naučene fraze i sentence na Arapskom. Tek takvo, sugestivnim samonastupom postavljeno očekivanje, postaje mjerilo, pred kojim upravo dio muslimana u svakodnevici često ispada, blago rečeno, simpatično neprincipijelan, ako ne i neuvjerljiv i groteskan u svojoj ponekad kočopernoj različitosti. Kad tome dodam iritantno preglasan (i duhu religije suprotan) ezan sa ponekih minareta u mjestima koja dobro poznajem; džamijske odbore u kojima sjede persone lokalnih polusvjetova; efendije (vjerske vođe), koji se odazivaju na poziv na ritualnu večeru u dom mješovite veze, sa vrata komentiraju kako je mješovita veza „u svakoj vjeri smrtni grijeh“ pa ipak sjednu u tom domu spokojno, izdašno i mljackavo jesti… dolazim do općeg dojma; onog ispod suživota temeljem ignoriranja ili minimalizma interakcija među grupama. S druge strane, kad si iz znatiželje i obzira dam truda, odgledati predbajramski program sa dokumentarcima o Mekki, Muhamedu, islamskoj arhitekturi i znanosti, ali dio naziva rituala ili opisa osjećaja jednostavno ne razumijem, jer se koriste izvorno, na arapskom, a bez smislenog pojašnjenja ili prijevoda na jezik, koji prati emisiju – naravno se osjećam isključeno; naravno inače vrijednu emisiju doživljavam kao mantričnu medijsku slatkorječivost za isključivo internu upotrebu jedne grupe, koja sama "podgrijava" nerazumijevanju različitosti. Klišee, ukoliko to i jesu, tek tako nalazim potvrđene i, dapače, njegovane. Samim time, svoje nastojanje razumijevanja i približavanja osjećam izruganim i bezvrijednim. I što ostaje? Kako sa raspelima, tako i sa minaretima, meni ostaje zbunjenost, i after – taste zavale, jer svima nama, kršćanskim starosjediocima na Euro – otoku, valja dobro odvagnuti argumente ljubljenja vlastitih korijena naspram prava drukčijih da čine isto. Valja nam, baš u ime slobode i ravnopravnosti, skinuti maske farizejstva i za sebe drugdje bez skrupula i u istom dahu tražiti prava, kakva na našem starosjedilačkom Euro - otoku škrgutavo i na refule diskutiramo sa „došljacima“ (tamošnjim domaćinima) drukčije religijske pripadnosti… Valja nam, možda, svima zaroniti glavu u hladnu vodu i početi razlikovati maliciozne agitatore na zvonicima i minaretima od istinskih, samozatajnih ali autoritetom djela prisutnih vjernika, sa kojima smo u istom čamcu, na istom brdu, pod istim krovom – sa istim vjerovanjem… Ma koliko nesagledivo dug bio, ovaj put, jedini mogući, počinje sa famoznim prvim korakom… |
