Neću niti pokušati konkurirati ljeskavim pogledima na uvale i azurnom nebu, koje će bložani sa Juga nonšalantno ponuditi početkom tjedna u raspisu i usliku zatezanja u bedrima, škrapinga i pekinga i pokojeg bićerina domaćeg vina nakon obilaska nekog južnog vrha. Ljudi su shvatili ideju brendiranja; imaju kako, imaju s čime...
Ali, ne dam se ni ja iz ove moje Northern Exposure ...
Sjedeći u pitorsknom Orašju, uz cigarilo i pogled na polupuno - polupraznu čašu Shiraza, u popodnevnoj arji okupanoj mirisom pržene škarpine (fala ekipi iz "Leda"), mogu tek ofrlje spomenuti drage ljude iz Rekreativnog planinarskog kluba Brčko, njihovu srdačnu dobrodošlicu i ugodan izlet na Majevicu.
A jer imam gene koje imam, i jer su neki vrhovi Majevice nekad bili škoji mora Panonskoga, eto dakle i meni morsko - planinarski post sa svim sastojcima...
I toliko je to dovoljno da neću niti pokušati razraditi misao, kako je čudno što se grupa neznanaca, neukusno obučena, pod ruksacima, preznojena, fino druži, šalje pljoske i butelje ukrug, smije, čavrlja, a istim tim ljudima u betonskim džunglama mrgudno i urbano uzvratiš mrzogled, srednjakom domahneš na raskršću ili u potiljak zakolutaš očima.
Čudna su stvar brda. I škoji Panonskog mora.
P.S.
Nije na dan, ali... - 3. travnja obljetnica je smrti stvarne "kume" ovog bloga... Utoliko, na živima svijet ostaje, ali - počivala u miru, Shelly Kelly...
Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...
... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)
O bloženju načelno i konkretno: "Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)
"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)
"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."
"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)
"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)
"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)
"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)
Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.
... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:
grapskovrilo@gmail.com
...Godišnjem dobu sukladno...
... Uvijek ću se nakloniti imenima ...
Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...