Usisavač, "Krik" i Quijote - nije lako domoškarcu
|
Dio mene, ne znam, muški ili ženski, polako ali sigurno postaje seksističan. Sufiks bitan ovdje. Možda je uzrok u mom bivstvovanju muškom domaćicom – svaka asocijacija na Freddy Mercuryja u minici i sa usisavačem … je blizu istini... Možda je pak uzrok u nekim komentarima i tumačenjima moje Frau majke, koja bi počesto životne nepraktičnosti ili sprave komentirala sa „Mora da je to napravio muškarac.“ Recimo, time je moja majka mislila na miksere. Imaš mikser – tada su mikseri još bili rađeni da traju – i desi se nakon par decenija, da sprava crkne. Ali naravno, metalne miješalice staroga i sva sila nastavaka nije kompatibilna sa novim mikserom. Pa bi Frau majka imala težak izbor – baciti ispravne nastavke i miješalice, ili ih odložiti u špajzu za dane recesije, koji će, govorila je, sigurno doći. A dijelove starog miksera otpravila bi onim svojim „Izmislio muškarac…“ (Obzirom na životno neiskustvo i djevičanski um moje majke do prije par godina, ovaj mi je pristup i danas pomalo enigmatičan…) Ali mili moji… stvarno… Kupiš tako usisavač „na vodu“ (u cijenu je ugrađen uvredljivi idiotizam, jerbo stvar radi na struju, a naravno ne na vodu). Moćan. Usisava klice, mikrobe, lošu energiju, podtepišnu ušteđevinu, autiće, ključeve i inu gamad. Ali kad ga nesmotreno za sobom povučeš u ekstazi čistoće-na-pomolu… Stvar je povezana sa koeficijentom trenja, sa težištem i sa trzajem kao derivacijom ubrzanja. Kako god bilo, čistosis vodeni se sa svojim mikrokotačićima spotakne o vlastiti kabel. Na što se, slow motion, prevrne. Na što popusti poklopac. Na što, slow motion II, prljava vodurina puna klica, mikroba, loše energije (osobito nje), autića i kamenčića … i tako. Munch. "Krik". ... No, obzirom da moja Prvozakonita mantra kako čin slijedi um, ja inteligencijom neponavljanja iste pogreške umim kako se vodosis neće prevrnuti majci više, pa prije svakog pomaka dođem do njega. Pomilujem ga, prekontroliram lajnu, pa se nas dva onda složno pomaknemo. Kao na izložbi peseka, kad trčiš ukrug sa đukcem. I zbilja. Čin slijedi um. Ne prevrće se usisavač više, a usisavanje traje tek sat dulje. (Prvozakonita dođe doma sa posla i sa pokojeg Jegera, veli preko ramena „I, štas' ti radio danas…?“ "Šetal usisavača... jer čin slijedi um... ", tupavo pentam iz kupaone... ) Ali ... tu se onda opet sjetim svoje Frau majke. Muškog dizajna, navodnog. Jerbo da, čisti sprava kao prava. Ali poslije nju očistiti… Devedeset i tri razna utora sa kofrcima prašine, kuta puna vlažne kalje, kao bernardinca doma kupat; poslije prati toalet i kadu, pa… Pa… Papa, vodeni svijete. Kupili mi suhog. Da prostite. I super, nema mutne vodurine sa ključevima i dlakolasjem, nema blata u kadi. Ali figu svoju, rodijaci su onaj i ovaj ipak. Crijevo. Ono se uvrće i ufrkava kao da ga je osmislio Harry F. Houdini; F stands for Fucken. Ali zato barem grebe rubove stola, pragove auta i inu daščad i površinčad i ruši svaku svjetiljku u blizini. Ona mala četkica… Kud s njom; stalno skidaš, stavljaš, tražiš. Pa zar ne može imati neki držač… A tek teleskopska cijev sa širom stopom dolje, onom za parket i tepih. Em, kako god, gdje god i kad god ju naslonio u neki kut, obraćajući opetosobitu pažnju na koeficijente trenja (čin um slijedi), na moguće tragove na zidu i na to, kako čin slijedi um – ta stvar mora pasti. Uvijek. I uvijek uz tresak. A taj preklopnik, tepih - parket.. Pa k'o starter MZ-a; popni se na njega i skoči, da se pomakne... Pa kotači. Super, mekani materijal po obodu, da ne grebe pod. Ali za Boga muškoga, zašto svako zrno pijeska, svaka krhotinica mora ostati utisnuta u kotač, i onda ipak izgrebati cijeli pod, smješkajući ti se sa figom u džepu…? Kotači, 2 – onaj mali, srednji… Pa majku li mu mušku nedokazanu, čemu on glumi da se vrti i pomaže pri zaokretima i piruetama, kad se moj suhosis, toj zabludi od kotačića unatoč, obično samo uredno prevali na bok. Kao da hoće da ga češkam po trbuhu da skrene zamnom. Kotači, 3 – ja ne znam. To je sve izmislio neki majmun sa pašnjaka. Koji nema dom, niti u njem' štokove. Kako inače shvatiti da kotači - stražnji, s oproštenjem - vire iz konture taman toliko malo, da za štokove i noge od stolica zapinju i ukopavaju cijeli stroj i cijeli manevar i pripadni kadar poput brodskog sidra?? I ne, nema natrag; ukopan ko FAP u blato. Mogli bi te kotače koristit' alpinisti za osiguravanje pri penjanju. Na koncu, jer čin slijedi um, ja sretan što se ne moram bakćati sa onom vodurinom dakle. Ali sinko mili, ja ne znam što je zamislila glava inženjerska, kad je zamislila, da se posuda sa prašinom i filter „jednostavno istrese“. Pa trebaju mi u kupaoni maglenke, gasmaska i lopata poslije. Usisavač mi treba, onaj za poslije (za)heba, da ne velim! Ja zbilja ne bih tvrdio, koji tip genitalija sa priključkom stoji iza ovih izuma. Neću niti drobiti o tome, da kako to radimo ciklotrone i pucamo se u svemir a i šire, a nismo kadri izumiti tuš-crijevo, koje ne puca. Lonac, koji ne podlijeva. Brizgalice na vjetrobranu, koje ne mrznu. Tetrapak, koji ... Ma...! Ali stvarno se počinjem sve dublje klanjati onom Don Kihotu. On je u borbi protiv vjetrenjača utro trag Udruzi Potrošač i svima nama domoškarcima. U svijetu muških izuma. Ili kako god… P.S. Maločas me zove podstanar. Da mu smrdi iz novo-mu-kupljenog usisavača. Idem kupit' indijske štapiće. |
