Travnička kronika - vikend na Vlašiću
|
Petak popodne. Nisam siguran, jesmo li Prvozakonita i ja odlučili ritualno ispratiti zimu ili dočekati proljeće upravo kombinacijom sunca i snijega. Nisam siguran niti jesmo li jednostavno rutinski pošli na planinarski vikend, ili smo bježali baš od rutine oraške svakodnevice, kreditnih zapetljaja, od hrpetine računa, poluneriješenih privatnosti, od mailova i mobitela. Siguran sam pak da prije osam, devet godina, kad sam u Travnik došao prvi put, posjetiti (naravno) divnooku i (naravno) divnoguzu španjolsku kolegicu, nisam niti slutio, da ću ostati u Bosni tolike godine. Planinariti. Ići na Vlašić. Pod normalno. A uz pokoji smješak. Uglavnom, vinkovačko - kutinsko - županjsko - zagrebačkooraški konvoj migoljio je pokraj Zenice, pa Lašvanskom dolinom. Kišica, sivilo, pa noć. Snijega nigdje. Pa kroz Andrićev Travnik, pa desno sa glavne ceste prema Vlašiću... Pa snijega sve više... Pa čarolija kratke šetnje krajolikom poput onog iz Disneyevih crtića sa puno snijega, drvenim kućicama - poput sanjane šetnje djetinjim sjećanjem... Subota, jutro, još uvijek nestvarno...        Snijeg, sunce, miris crnogorice. Pa još snijega i zvjezdano nebo - ljepotica se presvukla u večernju toaletu... Lagano zatezanje bedrenih mišića, i gitara, i vino, i smijeh, i umor i sve to. Pa duboki san, pa opet snijeg, sunce, šuma... i sve to. I k tome - Prvozakonita proskijala. (Pa valja odmah kupovat' skije i pancerice za Prvozakonitu naravno i Thule-box za muža. Naravno. A jer mi je takla kompetitivni dio ega pa mi sad valja muškost isto staviti na skije premijerno, osobno mi valja otić' snimit' kičmu prije ikakvih eksperimenata padanja na riticu... Uf... Pandorina kutijo zdravlja moga... ) Nedjelja popodne; povratak. Travnik. Da nije bilo Španjolke Geme i šarene laži onodobnog međunarodnjačkog posla, Travnik bi mi - a i to tek možda - bio tek jedan od gradića na putu prema jugu; siv i anoniman u svojoj isto tako sivoj, gotovo nepromjenjivoj bezvremenosti. Ovako, asocijacija za Travnik su i maksuz dolasci, duge kave, dosta smijeha, i pokoja kampanja, koju smo tada dogovarali mi preplaćeni stranci u prevelikim autima. Travnik sad. Zbilja siv. Zbilja otužan. Zbilja isti, sve te godine. Travnička utvrda, Stari Grad ili Kastel, sagrađen je polovicom XV stoljeća radi obrane od Turaka. Podsjeća me malo na utvrdu Vranduk, sjeverno od Zenice, i tek se uređuje. Anegdote radi, desetak godina nakon dovršetka gradnje utvrde, Turci ipak osvajaju grad, što je zabilježeno u nekom trogirskom dokumentu - time je bilješka o padu grada ujedno prvi pisani spomen Travnika...  Travnička Šarena džamija prelijepa je građevina. Sagrađena oko 1820., izvana i iznutra netipično je ukrašena iscrtanim biljnim ornamentima - tako je i dobila nezvanično ime. Poznata je i po jedinstvenom spoju svjetovnog i religijskog u osmanlijskoj arhitekturi - vjerski prostori sa vanjske strane omeđeni su bezistanom, natkrivenim trgovačkim "pasažem"...  Na koncu, Ivo Andrić. "Travnička kronika". Diplomatske spletke, Orijent i Austrougarska. Andrić kao takav. Je li ovo, nije li ono. Detaljan, slojevit. Nobelovac. Poput Ćire Blaževića, Travničanin. No, kraj Andrićeve rodne kuće, obično se smijemo bitno banalnijem - parkirajući auto, moja je Prvozakonita neke godine imala sudar. Sa tom istom Andrićevom rodnom kućom. Koja joj se, kao niotkud, ispriječila.   Nakon brizli i ćevapa kod "Harija" - na preporuci izričito zahvaljujem dvjema prištavim, nasmiješenim srednjoškolkama - krenuli smo natrag. U glavi, auzmiš slika snježnih obronaka, posljednji tragovi jutrošnjeg mamurluka (ah!); premišljanje sutrašnjeg odlaska u Zagreb i preksutrašnjeg u Sarajevo... Umor. Noge bole. Cesta dosadna. Ali duša puna. Smješak. Vridilo je. |
