Paušalizacije, nijanse i smisao simbolike kruga

Baš sam krenuo prošetati oba srednjaka po tastaturi u propitivanju, koliko smo robovi paušalizacije, i koliko je u tom grmu skriven zec manipulacije.
Otprilike sam htio reći kako mi se ponekad čini da sam kreativnost, slobodu propitivanja i pristupa progresivno gubio tokom školovanja. Napune te tvrdnjama i ocjenjuju, koliko ih dosljedno i nekritički znaš ponoviti, pa je taj copy - paste dokaz da si dobar učenik, student, ovo ili ono.
I dok postaneš pametan i uspješan, razmišljaš i (re)agiraš upravo kako si dresiran. I izvaljuješ stvari tipa „pa čitao sam u novinama“ ili „pa bilo je na televiziji“. "Svi znamo da..."
Iz sličnog razloga, nikad neću u cijelosti shvatiti stranačku pripadnost kao takvu… Svoju individualnost podrediti mašineriji – nije li to jednako gubitku upravo atributa, temeljem kojih si bio primijećen…?
Faust, Mephisto...

I onda sam, samozačinjući post, mislio jednim očito nemotoričkim stilskim skokom doći do promišljanja o tome, koliko se zla i opasnosti krije u stereotipima, koliko često pucamo argumentima, skriveni iza fasade, ili kako često gađamo te iste fasade, iza kojih se pak kriju i slojevitosti i gradacije i relativnosti.
Fasade, tipa, žene su, muški su. Židovi su, Srbi su.
I opet, koliko se zbog tih mentalnih poravnilovki manipulacije ne smije reći pojedinačna, partikularna istina. Zašto je nekorektno govoriti, recimo, o seksizmu i seksističkoj manipulaciji u primjeni obiteljskog prava (na štetu očeva pri dodjeli djece). Ili o židovskoj vladavini Hollywoodom, uzrocima i ciljevima tog PsyOpa. Ili da mi ne treba fratar da osjećam vjeru (ili da ju gubim). Zašto kvragu, a propo, nije oportuno i korektno reći kako je Europa kršćanska i kako minareti u Berlinu jesu... „off“?!
Zašto ne propitivati, uče li klinci u školi o raznolikosti i o slobodi misli kao o afirmativnim kategorijama, ili do kraja školovanja njihovi umovi – u neku svrhu, valjda – međusobno liče kao boce Coca Cole jedna drugoj… Tek punoljetni, a već zombiji (vidi gore).

Pa bih se bio u postu opet dodatako uvrnutog Davida Ickea i rekao kako on, recimo, baš potvrđuje situaciju – nekonvencionalan, kontradiktoran, potencijalno konfliktan. Poremećen (?). Paušalno. Ali, je li time baš svaka njegova misao za odbaciti? Ili - zašto se ne smjeti diviti arhitekturi Alberta Speera? Istom logikom - nije li cinična i gnusna, ali ne manje istina da je CIA ustrojena logističkim i kadrovskim znanjem Gestapoa, da moderna medicina korsiti i spoznaje iz medicinskih eksperimenata u konc - logorima…? Ups.

I onda slučajno pronađem u Spiegelu zanimljivu situaciju unutar situacije, donekle na temu… :

„Berlin – Šef Zelenih, Cem Özdemir, upozorava na rizik potcjenjivanja problema antisemitskih tendencija kod Muslimana u Njemačkoj. „Predstavnici muslimanskih udruga moraju se jasno pozicionirati i naglasiti: Tko se postavlja protiv Židova i tko se postavlja protiv prava opstojnosti Izraela, ne može biti partner savezništva niti sugovornik“, izjavio je za „Frankfurter Rundschau“ šef stranke, i sam turskog porijekla. Treba sa žaljenjem primiti k znanju kako „antisemitska razmišljanja ne postoje samo na desnoj margini ili kod lijevih, takozvanih antiimperijalista, već i u muslimanskoj zajednici – osobito kod muške arapske, turske i kurdske mladeži.“

(Dakle, Njemačka; stigma nacističkog antisemitizma nekad i sad; istovremeno preko sedam milijuna muslimana u zemlji. A Izrael i Palestina, kao - tamo negdje - bacaju sjene na tvoje dvorište. Pa reci nešto politički korektno... )

Klišei i šprance. Oni i mi. Crno i bijelo. Ovakvi i onakvi. On/off. Ili ipak – gradacije, nijanse, slojevitosti i povezanosti, primijećene jedino artikuliranom slobodom misli?
Samo pitam.
Pitam i zašto su iglui i stari satovi kružnog presjeka, a ne četvrtastog.
wink