Prva guza, pokoja koka i kronična navada neboletna
|
Nekih se stvari čovjek jednostavno sjeća, urežu se u pamćenje, postanu kriterij. Nikad, recimo, neću zaboraviti miris bakine kuće. Niti hladnu, čvrstu oblinu prve ženske guze, koju sam milovao. Ili svoj prvi osamnaesti rođendan (ovaj drugi osamnaesti već slabije pamtim. Točnije ne. Pamtim.) Moj je stari zazirao od tehnike; auti su bili lijesovi na kotačima, a avioni leteći lijesovi. Ipak, popuštajući ipedeovski cvilidretastom kulturnoumjetničkom nastupu svog zakašnjelog sina jedinca, svako toliko pristajao bi na kompromisno rješenje. Prvo bi se išlo negdje po selima iza Velike Gorice tražiti pravu babu sa pravim kokama, jerbo da su ove sa placa loše. Koke. Pa bi se onda otišlo na aerodrom gledati avione – tada je još bio otvoren onaj vidikovčić – pa bi se na koncu još i vraćali kući aerodromskim busom, kao da smo baš i mi eto sletjeli od negdje, iz nekog svijeta nad oblacima. Pamtim utoliko miris kerozina, kojekakve mješavine parfema i dima cigareta i avetinjsku grmljavinu tadašnjih aviona kao mutnu, akvarelsku asocijaciju daljine, uspjeha, novca; svjetova, s kojima me tek ponekad povezivao jedino brundavi „JAT“-ov autobus, u kojem bi moj stari pokušavao decentno držati najlonsku torbetinu sa poluživom kokicom. Kompromis je dakle bio što je stari koristio lijes na kotačima da sineku pokaže leteće lijesove, a sinek je pak pretendirao da sa čudnim likom koji sa aerodroma nosi blamabilno migoljavu kokoš nema nikakve veze. Kasnije je sve postalo drukčije – tako i sa bakinom kućom i sa onom guzom iz uvoda (obje su promijenile vlasnike, točnije). Kasnije, uz letenje kao dostupniju rutinu, uz gubitak podosta iluzija, ipak je ostalo ono djetinje zatezanje u želucu pri osjetu kerozina, pri pogledu na redove zakovica na sivom limu. I iako su se u vlastitu priču stopila maštanja o dalekim putovanjima sa vlastitim životnim kilometrima, neka izvorišna sjećanja ostaju…. I kad ugledam stare metalne ptice, pokušavam zamisliti njihove priče, sa druge strane...     P.S. Za unšarf se ispričavam. Ispucavši sve fotorelevantne resurse, tog sam kobnog trenutka polusvjetla ostao samo sa mobitelom... No, cilj sredstva pravda... |
