Ne daj Bože izbora, ili – ne pada jabuka daleko od susjeda
|
Disklamerica: Svi likovi i zbivanja u slijedećem uratku isključivi su plod fikcije i nemaju nikakve od strane autora svjesno iskorištene sličnosti sa stvarnim likovima i zbivanjima u autorovom premilom i neupitno predragom okruženju pitoresknog Nut Cityja. Ponekad se sa nostalgijom sjetim starih vremena. Milicioner koji zaustavlja klinca na biciklu, jer mali nije stao kraj znaka „stop“. Prvoborac, predsjednik kućnog savjeta, koji popodne izlazi iz nebodera okopavat' svoju gredicu zelja kraj raskršća. Znao se neki red. Ili, ideš po mlijeko i mortadelu. Mlijeko kao takvo, i mortadela, jedna jedina, „Oš neš“. A ne danas, 'oćete trajno, punomasno, dijetalno, naše, njihovo, sa maslinama ili sa friškim figama… Birati nije lako. Biti biran nije tema posta. Ima dakle neki kozmički red, neka nafaka nebeska. Do ne tako davno, ludio sam na obloguzu komšinicu. Da, ja ljubim guze ženske. I da, žena ima pogled koji smrzava i poznatu dokanjsku šljivovicu. Ali, žena ima verandu i grlo. Te smatrajući kako se do snijega ima živjeti na verandi, svojim glazbenim preferencama, receptima, tračevima i tuđim nebitnostima svom svojom grlatom nesputanošću vedrog duha kreposno maltretira pučanstvo uokolo. Zato sam ludio. Pa su imali štene cvilidretasto. Pa je muž mehaničar, oran tip, kuje i brusi 24/7. Pa se klinci voze na nekoj prdilici od motora, baš pod mojim penđerom. Kad premoreni svi mi drugi legnemo, komšinica i svojta odluče malo se opušĆat nakon napornog trudodana. Uz muziku i lahku besjedu. Na verandi. Pod mojim penđerom. Tako da mi nije bilo lako, em te gleda onako… , em ljuljka … onako, em ponekad ničim izazvana donese kolače (taman kad zineš zaarlaukat je dovraga), em mi na placu preporuči babu sa najboljim paradajzom. Ali em ta buka i em sve to. Sukladno, moji stavovi i nakane. Ovako, onako. Kako kad. Kao i inače u životu - bifor fak i after fak. Onda su nam se doselili. Susjedi. Pa više nismo suvereni i autokratski diktatori stabmeno – poslovne zgradice, čiji smo dotad bili jedini stanari. Moramo biti fini, socijalni, sa decentnom, neverbalnom naznakom terenske prednosti, ali eto, valja se mijenjat', valja se prilagođavat'. Uz ritualno malomjesno nošenje punih i praznih tanjura, kavice prvonjušenja i sve bontonalitete. Ubrzo, ljudima ' počeo smetati kafić ispod. Amte tamte, krv i suze, crno i crveno, cijela paleta. I zbilja, dođe mi ih žao. Zbilja. Jer, evo, jadni klinci. Em osamstojedanaest puta silaze niz stubište sa rolama na nogama. Sedamstojedanaest puta zalupe vratima. Rolaju se u praznom stanu iznad. Blatom, snijegom, kombinacijom blata i snijega ili – u vrijeme blagdana – petardama gađaju naše prozore. Pa to je naporno. Pa to djecu izmori, i naravno ih kafić onda smeta navečer. Siročeki, uvijek su tako neispavani, da nemaju snage niti pozdraviti. Pa da. Ili siroti tatek. Uzor klincima. Samo dvaput dnevno u neznaju grune ulaznim vratima, on, komad muškarca, vrata, komad plastike, pa klinci imaju role – model za vježbat' cijeli dan. (To mi je ovo iz naslova, kako jabuka ne pada daleko od čega već.) Onda prije spavanja rade grupno, obično šesnaest puta grunu vrata. To da se mi ne brinemo, da su svi u miru doma, na broju i zdravo. I da smijemo opet pokušati zaspati. /Tkogod mi sad spomene da sam isti svoja majčica i da i ona hoda sa mjeračem buke po stanu pa ja nisam pao daleko od nje; tkogod mi veli kako sam jako netolerantan i nimalo Bosanac i kako je sve to zbog moje mitska nejebice …………………. / Tu se sad vraćam na početak. Nisam ja to tada kužio, koliko je dobro imati ličkog prvoborca za predsjednika kućnog savjeta. Miliciju za po potrebi i zasluzi. Jednu vrstu mlijeka u regalu samoposluge. (Vratite mi „Slaviju“ i one presmiješne brkate mesare…!) Mi danas živimo u pluralizmu i slobodnim izborima. Kletva je to. Evo, ako ne želim upirati prstom u sebe, meni je sad čak birati, tko me više smeta - obloguza komšinica ili nenaspavana susjeda. Iako, da nema ove druge, ne bih prvu sad nekako milije gledao. Ne bih znao komparirati. Nasjeo bih na prvu koja se pojavila. Spoznajem dakle, nisu sve iste. Svaka ima svoj faktor. Ma koliko šutili o tome. /Valja mi dakle ljudima zahvalit' što su mi te kako okice sićušne otvorili. Osim ako je ipak do mene. Jer nisam Bosanac. O čemu uskoro./ |
