Mir i dobro, te malo minirano, ili samo što nije.
|
Ljudi moji, tako je lijepo iz ovog vilajeta behasanskig, iz pitoreskne Posavine doći kući. U Zagreb. Spojiti Božić i Novu. Asfalt i kino. Sebe i se. I taman kad sam odlučio, da uz neka slovenska vina nemam srca bojkotirati pavlovski hram predbožićnog kolicogurja produhovljavajućeg, Mercator, ispalo je da parking pred zgradom plaćam tek kako bi me vlasnik kafića, Janjevac, napao što sam ga zamolio da pomakne svojih deset auta kako bih ja mogao izići. Uz malo sopranizirano i situacijski posve nerelevantno "Jeste vi uopće Hrvat??" mrko me pogledao, i uvidio sam. U pravu je čovjek. Čemu se zafrkavati sa autom, kad imam hrvatski Konzum u izraelskom Avenue Mallu, a sve skupa na pješkomet, pred nosom, kojeg mi brat Janjevac eto slučajno nije razbio, jerbo sam svoj na svom i svi skupa u božinom ozračju miroljubavi. Houm svit houm. (Stara Kineska) Prvozakonita mi je digla živac, tvrdeći kako ćemo karte za rukomet u Areni dobiti i par sati prije utakmice. Sunce moje malo. Pa nismo u Orašju! Nisam anticipirao da će pitati susjedu u ulazu, ima li ova slučajno dvije karte viška. Te da ova zbilja i ima. Popodne smo otišli pogledati novu građevinu; djetinjim entuzijazmom vadim fotkać, tražim simetrale, kuteve, pad svjetla. Kad ono, Brko. Brko je valjda stoput klonirani zaštitar-koji-jede-samoglasnike i koji čuva sve gradske bitnosti odjednom. "Odbij, nemaš šta slikati! Sto metara dol'e! Odmah!" Dok u čudu silazim niz stepenice i dok mi hladni zrak para učudno otvorenu gubicu, pokušavam se prisjetiti, jesu li me ikad išta pitali u sovjetskoj Rusiji, dok sam slikavao aerodrome. Nisu. Kasnije, netko je već sjedio na našim mjestima u Areni. I mi sjedamo na neka dva mjesta. Mjestovlasnici nas tjeraju marševima i spomenom majke, čime nas prate i njihovi surednici, koje podižemo u potrazi za mjestima. Mi naime karte imamo. Pola sata dubokog disanja kasnije, mirodobro, doma se je, Božić; mir i dobro. Prištavi, gotovo punoljetni arlaukavac koji uporno mantra "Mi Hrvati" opet spominje majku. Moje Prvozakonite. Koja navija. Za Hrvatsku. (Stoput sam joj rekao da mora prvo imati certifikat za to.) Houm svit houm. (Mao Ze Dong, Sabrana djela) Moram predati uplatnicu u jednu hrvatsku ustanovu od ranga. Obzirom na predbožićno mirodobro, ne dam se izbaciti iz takta, što su mi dični i pismeni pošteni intelektualci te iste ustanove dali nepostojeći "poziv na broj", što sam saznao u banci, sat i pol promatrajući doskočice naših promrzlih umirovljenika, koji valjda nemaju doma s kim pričati. Morate u Mihanovićevu. U Mihanovićevoj - morate u Vukovarsku. U Vukovarskoj - .... Portir Važne Ustanove u centru lijepe naše metropole, opet Brko, djeluje kao da ga je Posmrtna pripomoć izbojkotirala. Ne mrda. Čak mu i njuška ne djeluje vlažno. Kroz zapuh hladnog dima, papira i variva prolazim kroz detektor. Sprava zvrnda i treperi, Brko ne mrda, ja se u sebi retorički zapitam, tko li s njime kopulira i penjem se na kat. Trebam tu-i-tu. Sedam, osam kancelarija, otvorena vrata, kompjutori rade, torbice, kaputi, spisi. Nigdje ljudi. Čekam pola sata; nitko se ne pojavljuje. Nitko. Niti Brko. Siđem. "Oprostite, ja bih trebao gđu tu-i-tu...?" "Pauza." "Dokad?" "Dvanaest." Gledam na sat. Petnaest do jedan. "Što da radim, hitno mi je...?" "Čekaj. Možda dođe. Možda ne." "Biste li ju mogli nazvati, da ne čekam bez veze...?" "Alo, nema je, kako da je onda zovem?" "Pa... 'mobitel...." "Ja da zovem? Pa ona je ŠEFICA!" Nije Pelagićevo. Nije Usora. Nije Muć. Zagreb je. Urban. Porezan, prirezan, europejski. Elektronski. Grad u kojem i Bieeb'ć ima laptop. Houm svit houm. (E.T.) ADSL ne radi. Zovem firmu, kojoj ga uredno plaćam. Da ne, nije do njih. Do kompjutora je. Prvi i drugi servis tvrde da nije do kompjutora; treći servis prepozna priliku. Te me pristanu ne tužiti, jer da mi je bosanski servis uvalio krivotvorene Windowse. Te da zak'e opće to delam tam u Bosni. Te da soma i pol kuna, izvolte, falalepa, bok bok. Doma, opet se ne mogu spojiti na ADSL. Opet zovem firmu, kojoj uredno plaćam. Ne znaju oni ništa. Posebno ne, kako da funkcioniraju dvije veze za dvije zemlje sa istog računala. Te da k'e se 'opće spajam u Bosni, ne?! Kozmopolitski, vispren, otvoren, eurpejski, uslužan. Grad. Houm svit houm. (Staljin, 17.4.1934., u intimnom krugu) Negdje između Zaboka i Oroslavlja spazim divnu, ogromnu jahturinu pred tvorničkom halom. Nema zabrana slikanja, nema portira, sve otvoreno. Djetinjom ekstazom slikam jahtu u snijegopadu. Prelijepu, erotičnu, moćnu. Iz terenca, koji se zaustavlja pred našim autom, iskotrlja se opet - Brko. Ovaj put pokretan, za razliku od onog u Važnoj Ustanovi. Pokazuje iskaznicu sa par metara. "Krim policija. Imate li Vi problem?" "..............??????... /vilicootklop/ ... !!!!!.........??? " Da otkud, da iz Tuhelja, da kamo, da u Zagreb, da zašto slikam, da jer mi se dopala a nisam znao da se ne smije, da tko me poslao, da nitko za ime Božje, hajde dobro, ali da se ne ponovi. (škrab, škrab registracije) Neće. Ne slikati Arenu. Ne parkirati svoj auto. Ne htjeti izići sa parkinga. Ne sa kartama ući u Arenu. Niti sa kartama. Ne navijati za Hrvatsku bez odobrenja sugrađana. Ne slikati jahtu u snijegu bez naloga. Ne hodati po ustanovama, jer ionako nema nikoga i ne smije ih se zvati. Ne pokušavati živjeti i u Hrvatskoj i drugdje. E sad, ne znam. Jel onaj Barbieri onako blažen snima emisije u studiju, daleko od svakodnevice i svakodnevnika. Ili je pametan Milić, što radi emisije od Ušuaia do Enkoriđa. Što dalje. A ja k'o tukac... K'o Ivica Kičmanović. Bedaček. Svakome bih naslovio dobar dan. Doma bi bio. Među svojima. Kajgod.... Da, houm svit houm... Ma, odbij! Minirano! Hrvat! (Ja) |
