Jelo Žužinek i Foucaultovo klatno spolova
|
Mili moji metroseksualci i sve one, bez kojih ni njih bilo ne bi, U današnjem snatrenju o uzrocima i posljedicama, o kokošima i jajima i začudnom izostanku štokholmskog sindroma oprečnih spolova u emancipaciji i zasad vrlo traljavoj kontraemancipaciji; pitajući se, zašto postoje vodootporni foroaparati ali ne i kavootporne tastature, odlučio sam se malo pozabaviti klatnom. Ne mislim pritom na ujfuj klatno muškosti, niti striktno na znanstvenu visilicu. Naum mi je, problogoglagoljiti koju o klatnu - psihe u ženskinja. I gdje smo mi u tome. No – a i to se poklapa sa idejom klatna – kako bih počeo, moram klatnuti unatrag prvo… Starim naime. Sav zainteresiran pratim Milićeve reportaže sa putovanja Rusijim. Kad sam ja tamo putovao, korektno je bilo reći Sovjetski Savez. Reći Rusija bilo je već protudržavno, ma koliko logičkih dilema nametalo pubertirajućem učeniku općeobrazovne politehničke škole, kako se pak to zvalo. I dok je Milić očaran Sankt Petersburgom, ja se polumutno prisjećam slijetanja na lenjingradsko Sheremetjewo, sjećam se prehladne snježne noći, prehladne poluprikolice aerodromskig busa, pregolemog Lenjina i prečudno našminkanih žena ( i paranoje, hoćemo li u Sibir ili na afganistanski front...) Dalje se sad neću sjećati, odosmo sa teme. No zato ovdje spominjem žene (maločas, čudno našminkane), da ne odemo posve. Uglavnom, davno sam bio u jednom od najljepših gradova svijeta, Lenjin… pardon, Petrogradu. I tada, davno, među ostalim su nas odveli u katedralu Svetog Isaka Dalmatinca, patrona Petra Velikog. U naše promrzle istočnonjemačke politehničke uši slio se ruskofoni njemački tekst voditeljice – teško mi ga je prigodno pisati po Karadžiću, pa odustajem od pokušaja. Uglavnom, pojasnila nam je, ovdje možno smotritj, zzi kjoonnen ze'n hjir dokaz da se Zemlja vrti. I zbilja… Sa stropa visi 91 metar dugo klatno. Zaljuljano, posve neprimjetno se svakim pokretom približava drvenoj kocki na samom obodu putanje, i odjednom - štropot! – kvadar pada pod udarcem; Zemlja je katedralu sa kvadrom dorotirala do klatna, koje tu rotaciju ne slijedi, jer je točkasto zavješeno i ne haje za vrtež svemira. Autistično se klati amo-tamo, kao nezadovoljno trenutnim, uvijek ka suprotnom… Dakle, klatno, rotacija, čudesa Zemlje. Žene utoliko. A uvod prethodnog odlomka - kako starim - očit je i po tome što se dakle Lenjingrad sad zove Petrograd, moja općeobrazovna politehnička škola sad je obična gimnazija, a famozno klatno uklonjeno je iz katedrale pravoslavnog sveca, koji unatoč imenu ipak nije bio Dalmatinac. Tempus fuckit, rekoh nekad već. Sa blijedećim ruskim akcentom. …Milić će meni o Rusiji i seljskohozjajstvennoj kooperativi… Klatno. Klatno ženske psihe, ništa manje impozantno i impozantna. Ako vam je dosta predigre, ja bih sad ka poanti. Vrijeme je banana, if ju nou vot aj min. Čudim se naime, mili moji metroseksualci, i divim univerzalnoj simbolici. Naše mile sugrađanje očito uglavnom točno slijede princip klatna, kako god stvari rotirale, one amo – tamo, nikad mira, uvijek ka suprotnom. I još kockice ruše uglavnom, a sve kao ne bi one. Sunca naša mala. Evo recimo, Model A. Piše doktorat, komunicira sa mrtvom bakom, oblači peseka u štrikane odvratnosti. Jungferica, stara cura, ali svako malo vidiš kako njuška po temama seksa, preljuba, tuđih postelja i navigacije do te iz njih. Te se periodično otrese, zamahne glogovim kolcem, hukne na češnjak i… krene iznova. Bi, a ne bi. Amo, tamo. Klat, klat. Model B. Prelijepa, višejezična, školovana, puna joj Licoknjiga prijatelja. Nakon super fakulteta, iz super obitelji otišla na super posao, mukotrpno i kroz sto sita i rešeta postala diplomatkuša, putuje bijelosvijetom i dijeli sudbine. Onda jednog vjetrovitog bosporskog jutra skuži da joj se to ne dopada, psihički prođe sve faze kiseljenja zelja. I sad očajnički & samo traži potencijalnog supruga. Dosta joj je slobode, plaće, zaposlenja, statusa, samo se želi vjenčati; „ne moram niti biti zaljubljena“, veli, „samo želim nekome biti supruga“. Amo, tamo. Klat, klat. Model C, D i E... Mlade majke, poslovne žene, zgodne, britke, racionalne - supruge. Slike golih guza šalju ljubavnicima, ispraćaju ih na službene puteve i onda proglase kako su „sad opet solo“. Sa mužem. Imaju sve, i uzimaju još; slobode dosta nikad. /Opaska J.Ž.: Dapače. Jednom se živi, a svoj križ svatko sam nosi na posljednje putovanje. Tko voli a desi mu se, … Nije za osudu. Za petlju jest./ Ali opet dakle, amo, tamo. Klat, klat. Imaš jedno, želiš drugo. Uvijek ono drugo. A kad to dobiješ, opet, ma gle sad ono tamo… Klat, klat… I tu mi se sklapa slijed… Ima nešto uzvišeno, gotovo sakralno u toj potrazi, u vječnom klaćenju, nemiru. Univerzalna poveznica Nas i Njih, Spiritus movens, ili kako već piše na boci punčeve šljivovice. Uz natruhu sumnje, promatram se u zrcalu. Uveo sam u radnju ovog pošćenja onaj kvadar koji dokazuje stvarotijek. Ali ga onda više ne spomenuh... Mili moji metroseksualci, jesmo li mi dakle taj kauzalni kvadar, koji klatno klatnom … klati…? Ohladila mi se kava u tastaturi, uz naklon, Jelo dalje juri…    |
