Dvadeset treptaja mature
|
Čudno se suočiti sa slikom vremena. Uvijek, možda. Dok gledamo poteze kistom, kontinuitet, čini nam se da vrijeme ne djeluje, da je fluidno. Infinitezimalno u djelovanju, bi se reklo. Ponekad nas uskomešaju mali Dorian Gray i mali Petar Pan, pa se nasmijemo dječački ili poput šiparice. Ali ponekad nam se u glavi vrti brojka. Tlaka, recimo. Prijeđenih kilometara. Veza. Selidbi (i tu, preko dvadeset je puno - vjerujte na riječ...) Ili, recimo, dvadeset godina mature. Kad sam 1988. odlučio, ne vratiti se u DDR nakon mature i smrti oca par tjedana kasnije, ujedinjenje Njemačke bila je samo tema tokom nedjeljnih kavokolačnih pričica sa familijom; zapadna je roba bila u „Intershopu“ ili u božićnim paketima koje bi u ritualnoj znatiželji otvarali, unatoč njihovoj carinskoj oskrnavljenosti. Autoputevima DDR-a, Hitlerovom ostavštinom uobličenom betonskim pločama, vozili su uglavnom „Trabanti“, a među njima – bez dopuštenja da se zaustave – „Zapadnjaci“ su putovali u Zapadni Berlin, ozidanu (?izzidanu?) eksklavu one Zapadnje Njemačke, iz koje su dakle stizali božićni paketi i koja je pripadala stvarnoj Europskoj Zajednici, onoj nastaloj slijedom Unije čelika i ugljena, Uniji dvanaestorice jakih. Prije nego je umro, moj se pokojni stari plašio i da ću iz DDR-a morati za sovjetsku vojsku u Afganistan. Uvijek je bio dalekovidan; eto danas Nijemci muku muče sa svojim obvezama unutar NATO-a i sa kontingentom za Kabul. Jedino Rusa više nema na istoku Njemačke. Nema više ni Hitlerovog pločastog autoputa /tudum, tudum, tudum u nedogled tudum…/; tri, četiri trake glatkog asfalta; tek ponekad „slonovska utrka“ nadobudnih kamiondžija blokira brzu lijevu traku, ali kilometri lete uglavnom, dok se misli vrte u Njemačkoj tada i sad; dok premišljam nestali DDR i ovu zemlju, čiji sam državljanin, iako ju danas zapravo poznajem tek nedovoljno, sa svim predrasudama i tipičnom, prekomjernom ljubavi „polunacionalne“ pripadnosti. Dvadeset godina mature dakle – povod puta … Da sam Uta, možda se ne bih pojavio. Ipak, pojavit će se i njezin Nils. I njezin Daniel. I njezin Jan. I ja. No, Uta se pojavila. I bilo ju je lijepo vidjeti, iako je sjevernjačkom rutinom majke troje djece odmah uvela reda – „Voljela sam samo Jana, sve drugo bile su gluposti!“ Da sam Beate, možda se ne bih pojavio. Jer će doći i Andreas, s kojim je Beate bila godinama u vezi i kasnije vrlo ružno i teatralno prekinula. No, Beate se pojavila. I Andreasu je bilo drago. Uglavnom… Svi smo živi. Većina nas se pojavila. Nakon polemike, koji profesori jesu ili nisu bili suradnici STASI-ja, zbog manjka konsenzusa pozvali smo samo razrednike; oni nisu mogli doći – godišnjica se poklopila sa praznikom Dana ujedinjenja. Curke su sve postale mame, primijetili smo mi muški. Uglavnom su se proljepšale. Daniel i ja utvrdili smo da je čak i Uta malo ostarila. I da jest bila komad, ali dijelom zato, jer su ostale cure tada bile… puno manje… komadi. A Uta pametna, pa iskoristila. Nas muške bilo je teško slikati, što zbog prirasta mase i proporcija, što zbog odbljeska ćelica. Unatoč nervoznom iščekivanju check-liste pitanja tipa „titula-bračno stanje-jahta-golf-ljubavnica“, u četiri ujutro gazda restorana izbacio nas je ugodno alkoholizirane, nasmijane, pune priča i zafrkancija; konobarica je izvlačila stolnjake ispod laktova tadašnjih parova, kojima par sati sad nije bilo dovoljno… Prije spavanja, Andreas je zdvajao, bi li imalo smisla da ode do Beate u hotel. Ujutro, Daniel mi je predložio da posjetimo Utinu mamu. „Možda je i ona tamo, pa možemo s njom još malo popričati“, veli, a mene uhvatio smijeh nad scenom… Baltički marinac i balkanska naplavina sudbine kod zajedničke nam nesuđene punice … Dileme smo utopili u krigli kasnojutarnjeg „Luther“ piva u centru Wittenberga. Te smo se rastali; Daniel u Rostock; Andreas natrag u Belgiju. Dan kasnije, Daniel se javio telefonom; ne može sebi doći, niti ženi reći. O Utinom long-lastig-efektu. Andreas šalje sms; sranje, trebao sam otići u hotel do nje, veli… Ja sam ostao još par dana u Wittenbergu… Gledam slike, koje si sad šaljemo. Dvadeset godina… Jesmo li zbilja stariji? Odrasliji? Iz zrcala, kao da mi namiguje Petar Pan… Kao tukac, odmigujem; nikad se ne zna, tko je iza zrcala… "... pijesak Elbe i dalmatinski kamen..." ...  |
