Novi lijepi naši filmovi, i jedan prvokomšijski
|
E dakle, dvi – tri laičke riči o osam filmova na ovogodišnjim 13. Danima hrvatskog filma u Orašju… Na žalost, „Zapamtite Vukovar“ Fadila Hadžića danas preskačem – dernečimo nas par na „Vinkovačkim jesenima“, a i do Svilaja bi trebalo na kirbaj nekome... Ostaje dakle još posljednji dan, subota, sa Ostojićevim „Ničijim sinom“ – to vam onda zasad dugujem. O sadržaju filmova neću drobiti usitno; ima sve na internetu, a vjerujem da kreću i u našim er&ha kinima… Neću dakle niti šire o posjećenosti kina u Orašju; stotinjak mjesta, u prosjeku pola popunjeno (pučkoškolce ne računam) – za Orašje, neloše. Ali moglo bi daleko bolje, obzirom na naslove, na manjak kvalitetnih manifestacija i na trud organizatora. No… „Kino Lika“, Matanić. Na neviđeno, od „Finih mrtvih djevojaka“, od Matanovića očekujem filmčinu. „Kino Lika“ dakle nije kino, Lika je kino. Sa likovima iz Like. Ostatak je suptilan, tragikomičan, komičan i tragičan. I malo me asocira na „Gori vatra“ u kulminaciji bezumlja prema kraju. Preporuka: Za gledatelje, koji vole ruralne originale i ne srame se vlastitog, uglavnom vukojebinskog porijekla. „Nije kraj“, Brešan, koprodukcija sa Srbijom. E sad. Da se ratni snajperist na "čeki" uspije zaljubiti u suprugu svog cilja, da ju godinama kasnije pronađe i otkupi od makroa, da se na koncu idu vjenčati, a da je katalizator i narator romski porno-glumac, ili je totalna nebuloza, ili, barem, surealizam, malo poput nekih španjolskih filmova („Carne tremula“ mi pada na pamet po atmosferi donekle). Film između žestoke ratne zbilje i romansirane multi-ljubavi pragmatičnih povoda, u kojem sam zakolutao očima tek na sami kraj. Ali… tko zna, možda je film realniji od života, ma koliko se mi opirali… Preporuka: Za vas, koji nemate problem sa sobom (i sa odlascima u Beograd). Rušinovićev „Buick Riviera“… Dosad, moj apsolutni favorit. Iako ću se malo niže pobiti, divno minimalistički film, krt, topao, pomalo „road movie“. Sudeći po dijalozima, Jergovićev predložak ne može imati više od deset kartica, što je apsolutno dovoljno za humanu, zastrašujuće preciznu, na trenutke heretičnu, political correctness izigravajuću – realnost. Od Sarajeva i Doboja do Esadea, arhetipski. Ma koliko oportuno šutili o tome. Emigrant, izbjeglica, fetiš kao spas duše u tuđini, pustoš, malenost svijeta, torpediran brak u par minuta, oduzeta prednost i izgubljen spokoj. „Buicka“ ću gledati još jednom, definitivno. Mutnjikava asocijacija po ambijentalnom, tražećem – „Lisbon Story“. Preporuka: Ma, ja pronašao, sebi. „Iza stakla“, Ogresta. Hm. Gubitak iluzije. Da kokodakava, lijepoguza sestra Helga-alias-Đokić može bit' takva nadrndana … mislim… Ajoj. Za povjerovat'. Nadam se da je samo dobro glumila.  Film sam gledao sjedeći uz dovoljno mladu, razvedenu majku. Obično bih ja iz samo meni jasnih razloga teško uzdahnuo, da bi ona tren kasnije ekstatično „navijala“ protiv (opet) Lučeva – još jučer bio je Srbin u Americi i poginuo u „Buicku“, sad je nabrijani muškosvinjski luzer… Ljudi, ne znam. O filmu bi bolje mogao Jelo Ž. Uglavnom, muškarac je pi'''da, jer pokušava biti sretan za sebe i brižan za po doma, gdje taman tada naleti na ženicu, koja nije glupa, ali niti ne nudi neki povod trudu. Pitanje o opravdanosti bračnog formalina, o poštenju stranputice i stranputnika i o računu, kojeg uvijek dobijete. Ali uvijek (!) E, obzirom da je nekima takva situacija vrk-in-progres, preporuku nemam. Svi smo mi malo glumci, ak me kužite. A da bi kužili, morate se vidjet na ekranu. Time me eto do koprodukcije sa Beiherc, do „Snijega“ Aide Begić. U Sarajevu – očekivano – iskomplimentiran. E recimo, tu bih ja postavio šubler na „Grbavicu“, donekle na „Nafaku“ (da je samo dvadeset minuta manje narcisoidna). I time, sori, moj kaktus posta. Iako me suptilna prijateljičica obšaputnula, kako je film baš-ženski-suptilan, stvar mi nije legla. Pre kliše. Nakon što su svi muški (osim hodže) pobijeni, par žena raznih dobi i srodstava u istočnobosanskom selu melju šljive i kisele povrće, dok im svjedok smaknuća muškaraca ne otkrije stratište, na što one (valjda) selo ne prodaju stranoj korporaciji. Uglavnom. U skoro dva sata. Melju. Šljive. Guraju. Kolica. Trči. Dijete. Teferić, teferić, trep, trep, teravij, teeraaaviiijjj… Tu se, dakle, pobijam – ambijentalna statičnost iz „Buicka“ mi je super, ova … mi nije. Ide na "foru"; narcisoidnost žrtve. Eto. Subjektivno. Ali ne bez poštovanja za realnoživotnu temu - ovo naglašavam. /Argument obrane: Dest sam godina u Beiherc. ... / End d Dokaktus gouz tu… „Tri priče o nespavanju“, Radić. Ma, nije loše. Ali – možda opet i zbog redoslijeda prikazivanja i moje "gustoće" gledanja, nije mi dosta pustiti kameru da hvata slučajne situacije (makar i tri) i da se to na koncu uplete u kontekst, i kraj. Filma od sat i nešto. Utoliko, da, ljudske priče, da, način prikaza. Ali… Nakon isto Radićevog „Što je Iva snimila…“ i koji mi se svidio – možda u pokušaju stilske reprize, visoko ciljano; no - podbačaj… Meni. Laički. /Dopuštam i artističnost površnog dojma o sintetskom okviru triju & par više duboko humanih, fino strukturiranih ljudskih sudbina, ali.../ Dakle… Uz „Kino Lika“ se možete grubo nasmijati i ostati zatečeni /upravo/ očekivanim krajem (fora kamera u par kadrova). „Nije kraj“ – hm… Kao film u filmu, topla voda umiješana u hladnu; nerazlučivo… „Iza stakla“ – malo „off“ kraj, sa suvišnim metkom i pre beskrajnom cestom ka Jakuševcu… Realnomorno, inače. U iščekivanju „Ničijeg sina“ sutra – moj favorit novoštancane hrvatske filmografije zasad: „Buick Riviera“. Pa si vi odite u multipleKSE. Dok ja tu u OrašjE liječim kompleKSE.  |
