Kapl'ice, kutije i folije – Jelo Žužinek sa vama do kapitulacije
|
Mili moji Pritendersi, životom do pucanja prekaljeni, turbofolk-ožiljcima urešeni, lajavo negrizući Jelo ovaj se put sa oba neliznuta srednjaka posvećuje temi ravnopravnosti spolova, seksizmu i šikaniranju. Jer, stvarno. Slušamo turbofolk, najčešću glazbu u Hrvata. Što čujemo? On nju s njom vara, ona naučena trpiti, prevarena čeka, on po kafanama. Svinje muške. (Ako netko ne sluša TBF – TurBoFolk dakle - svijet bi mogao djelovati analogno drukčije. Ali, retorikom moje mame – nećemo o tome.) Ako pak čitamo, desi nam se, ne znam, nekakav časopis naših ravnopravnih sugrađanki. Od i za. U kojem autorica javno, uz honorar, na naslovnicu udari – „Kako ga natjerati da sluša?“ Ga. Natjerati. E da ne bude s cedea niti iz žutotiska, ajde, radio upalimo. I kad nije kao da smo svi sa, u i na Bronxu, kad na tren stanu hiphopi i repovi, kad naslutimo da bi moglo biti nešto europsko a vrijedno, začujemo reklamu za uloške. Što je okej. Ali onda svađalački, agresivni, penetrantni glas (ženski, a je''ga, samo konstatiram) veli – „Dizajnirale su ga žene!“ Hau faken anlejbling, ravnopravno i anapostrofikal. Neveselu istinu o izvrtanju ravnopravnosti pred zakonom, o postotku muškaraca, kojima sud djecu dodijeli itd. sad preskačem. To me, al' za ozbiljno, ljuti do vrištanja. Preskoč, preskoč… hophop… Jerbo kajje. Kad si jajcima urešena muška sponzoruša, ili infilter (onaj, koji opstaje među fem/dom/inisticama), e, onda naravno od svoje Milojedine – da ne velim Jedinomile – dobiješ placferbot (apšub) od vešmašine. Mislim, do nedavno je rastava od stola i postelje na sudu išla. Sad ti koka zabrani veš prat. A koku si ti naučio, mašinu palit i brijat se; nije davno bilo... I još nekidan si joj rekao da ne mora svaki put listat uputstvo na Magyarszkom, jerbo da ima piktograme na ladici za prašak. No, ne, nema ti blizu mašini. Ristrejning order. Da ne zezneš veš. Kojeg je ona već u pranju svog uskladila u otužno ciklamžutu. Nnnda… Ili, kad se, emancipirana, ravnopravna, doma vrne, izvali da su ju ubile tri duple viljamovke na ovoj vrućini, pa izvali i sebe na fotelju i obznani kako bi jela /tri kratka prstopuca/. Pa dok ti balansiraš rajngle, da je sve redom toplo, al dente a ne prekuhano, salatica hladna, juhica vruća, sve to na teve stolić subito, te dok ti iz piletine špricaju gejziri ulja po kuhinji, a ona mudro promumlja kako se naravno piletina stavlja u hladno ulje ali da ti naravno nikad ne slušaš ali se – pazi zapleta! - pod briše toplom vodom sa đast e spleš Čarlija - - - dotle uviđaš… da te ni geeses nemre izvuć iz ponora, u kojeg si upao, niti kako, ne znajući, a ponajmanje kad. I, da ne grintaš, da ostaneš ponosan i ne jamraš, da ne kukaš a dobro ti je, da ne glumiš patetičnu žrtvu nesposobnu išta mijenjati, DOK po treći put tog dana ispireš kadu, navlačiš zastor, popravljaš otkinutu kvačicu, bacaš papirić od uloška, puštaš vodu u veceu i zatvaraš poklopac od vecea, pazeći da poklopac kante za veš – upravo si odlučio prekinuti višetjednu izložbu njezinog donjeg veša po stanu - ne padne tako, da djeluješ živčan… DOK sve to radiš usput & sa stoičkim smješkom stjuardese pred penziju, piletina zagara, riža se skašila, taman i punica zove na telefon, a sunce njezino izabrano dovikne „Daaaj tiiii, ja leeeeeežiiiim…“ Nema, narode moj, e moj narode; mislite vi, lako je bit' ravnopravan?? Da je lako, i ku''ac bi plutao. Divim se ja ženama. Sad tek vidim, kako je s one strane. Ali i dalje, kajje. Nema pive u hladnjaku. Em si nećeš priznat da preveć cuclaš, em valja ić' po robu. Što je dobro. Mužjak, nabavka, auto, odabir, platežna moć, egzekucija, opskrba. Muške stvari. Trenutne odluke, efektivnost. Da zaližeš ego od sklanjanja pegle jutros, još šmekerski obiđeš auto (koji na nju glasi, čisto zbog poreza naravno) i nogom, osjećajno, pukneš svaku gumu, ono, to muški rade. Ritualno. Taman da ćeš krenuti, dužim putem naravno, kad ono… Slika Nje, na balkonu, maše ekstatično. Da joj kupiš uloške, dnevne. /Ignoriraš desetak preneraženih runjavijeh glava i torza u kafićima uokolo./ U znak bespogovorne pokore zatvaraš prozor i krećeš. Po pivu. Valjda radi ona mala, zgodna, guzata, sa uvijek razvučenim osmjehom i trećim gumbićem na košuljici. I da, osim pive, ulošci. „Dizajnirale su ga žene“. Dnevni. To vam velim. Da se Hiltica reklamira „Dizajnirao muškarac“, da u „Globusu“ čitamo „Kako ju urazumiti“ ili da gume sa zimskim ripnama idu kao „Proizvod za pravog muža“ - - Haag bi radio do Sudnjeg dana. Ovako, šarm ženski, ne bi one. Bez prigušivača, iz sjene, u vjetar. Ma da. Mucice. Pivu brzo kupiš. A) Poznata marka, B) znaš di stoji. Cakcak, kao NATO-zalijeganje. Onda se kod prve prodavačice raspitaš, sotto voce, a di vam stoje ulošci. Ona, krotka, pita, mislite podloške, za šarafe? Onda te odvede do pet metara police sa ulošcima. Ne za šarafe, nego onima, koje je žena dizajnirala. Ima ih, ma, ima ih. Kap, dvije, mirisni, nemirisni, za tange, za pelengaće, Od (marka X), (marka Y), pa čak i ovi novi, za sigurno ronjenje bez peraja (marka Z). Ali jebotedatejebo. Nigdje ne piše dan, noć. Po broju kapi ne znaš. Vrijeme slično, razni protoci i volumeni; nekonkludentno… Uzmeš jedno pakovanje, čitaš ono na rumunjskom i češkom. Drugo, na azerbajdžanskom i nekom azijskom. Nigdje dana, nigdje noći. A valja kući doć. I pivu ne pit u haustoru, od srdite suprugice evakuiran. Ona sa razvučenim smješkom i dekolteom gleda, kao da te točno kuži. Tlo plodno. Al' sjeme mora doma. Sa par limenkih i škatulicom. Mili moji Pritendersi, One nama to namjerno rade. Jerbo nas imaju s čime. Jerbo su skužile kako će. Rebro naše… Dođeš dakle doma, progutaš komentar o zar opet piva, pa tek si kupio. Te da di su ulošci. Dobro prođe. Odlučiš ne ići u haustor, sve je u redu. Pi'''do muška, baš si pretjerao, pa nije žena bič božji. Đubre muško! I Luki i Goldi bi te ispljuvale! Kad ono. Pa kako nisi vidio. Pa što nisi pitao. Pa jel nisi vidio da postoje kutije i folije. Dnevni su u kutiji, noćni u foliji. Ti u foliji donio. Umjesto mudrog epiloga i šaljive doskočice…: Pazi 'vamo! Dnevni – kutija. Noćni – folija. Dizajnirale su ga žene. Živjeli. Sa hodnika, Žužinek. Jelo Žužinek. |
