Dobri vojnik Lajčak i njegov Moderato Debile

Gledam sinoć na nekoj od naših dalekovidnica intervju sa Visokim Predstavnikom međunarodne zajednice za BiH /Office of the High Representative – OHR/, Slovakom Lajčakom. Elokventan, inteligentan. Te nam Slaven. Paket koji prolazi.
I isprva progutam priču o njegovoj zabrinutosti za praksu ustavne ravnopravnosti triju Beiherc-naroda. Ali, onda me krene podriguckivanje. Kao poslije mortadele.
Nemreš ga zaustavit više. Podriguckavanje. Evo, još me drži.

OHR se u Beiherc doselio 1995., slijedom potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Zamišljen kao politički „Zuckerbrot und Peitsche“ dezolatnoj kvazidržavi (barem tada & uz moju ispriku drukčijemislećima), OHR je bio ledolomac, bog i batina za Beiherc.
Imao je ključnu riječ u kreiranju zakona, sastavljanju izbornih listi i verifikaciji - ili povlačenju - izabranih dužnosnika. Koristeći prvenstveno razgranatu terensku prisutnost OESS-a i politizirani „leverage“ UNHCR-a, čiji je mandat makar u teoriji suštinski suprotan polit-trgovini, OHR je dakle preuzeo ulogu vodeće institucije, dizajnera i kontrolora stvaranja poslijeratne Beiherc. Time je, prešutno, kako bi Posavci rekli, baba malo prdnula u fenjer, jer je međunarodna zajednica direktno nastavila tužnu situaciju, kojom su Beiha i moje mile Behasance (osim u relativno kratko eksju vrijeme) uvijek vodile, o njoj brinule, sudbinu joj krojile, za nju mislile – strane sile. Turci, Beč. Sad OHR.
I kako to biva, dijete bez osjećaja sebe i svoje odgovornosti, bez vlastite greške i vlastitog ispravljanja naravno postaje samo – kreten.
Beiherc je takvo, ničije posvojče.
Konkretnije:
Beiherc možda nije razjedinjenija i fragmentiranija nego neposredno nakon rata - utoliko OHR je obavio primarnu misiju zaustavljanja oružane agresije i neposrednih poslejdica i uspostave državnosti. Ali, Beiherc je sad opasnije rascijepljena. Laiku manje vidljivo, dobronamjerniku manje dramatično. Sa trinaest ustava, (prešutno toleriranom) paradržavom Republikom Srpskom, nacionalno i vjerski izmanipulirana i okupirana, politizirana i one(!)sviještena, suživotom nazvanom pasivnom tolerancijom neizbježnog susjedstva sa mrskim „drugima“; bez osjećaja pripadnosti njezinih građana, bez – zapravo – zbilja vlastitog jezika kao kohezivnog elementa. To je Beiherc.
(Posljednjom se tezom bavi dokumentarac Enesa Zlatara, prikazan neku večer na filmskom festivalu u Sarajevu; „Dijagnoza S.B.H.“, šizofrenična Beiherc…)
Država bez identiteta, bez građana, bez pripadnosti njih njoj i nje njima, bez odgovornosti političke elite i bez očekivanja plebsa prema toj istoj eliti. Te kao takva, mantra se, na putu eurointegracija.
(...?mercy fuck...?)

E sad, zašto se meni kao bivšem međunarodnom plaćeniku u Beiherc na tu staru mortadelu mljevenih i prekuhanih činjenica uopće podriguje?
Jer sam dugo zatvarao oči.
I jer malo razmišljam…
Počeo sam raditi za OESS u Beiherc 1998., i tokom osam godina upoznao pedesetak općina na sjeveroistoku, njihove političare, prognanike, novinare, mufljuze i svoje kolege u istoj toj zoni odgovornosti.
„Vrbovan“ sam prvobitno, jer je u tročlanoj ekipi za praćenje zakonitosti izborne kampanje bio, radi njezine legitimnosti, potreban i Hrvat. (Meni je pak bila potrebna lova.) Kasnije nije više bilo bitno što sam, dok nisam trebao preuzeti relativno osjetljivu regionalnu poziciju vezanu za prekogranični povratak izbjeglica. Unatoč referencama i maltene „gotovoj stvari“, odstrel je bio brz i bez ikakve moguće protureakcije – moj budući pretpostavljeni, Talijančić ljudskopravaški, zapitao se, kako biti siguran, da ja u srpski dominiranoj sredini neću raditi pristrano - „za Hrvate“. Zapitao se on. U glavnom gradu karadžićevske ErEs, među behasrpskim i pro-istim kolegama.

No, da ne ostane subjektivna priča:
U međunarodnim organizacijama u Beiherc zbilja je postojala – barem dok sam za njih radio, iako je sad navodno i izraženije – favorizacija Srba pri zapošljavanju (meni oni i dalje ostaju pravoslavni Bosanci; ovi drugi katolički ili islamski Bosanci, no nevr majnd…).
Time su, recimo, u Zvorniku ili Srebrenici, u interesu i po mandatu OHR-a ili OESS-a sa načelnicima općina pregovarali – "njihovi". Koji će jednom od njih tražiti posao, čije majke se liječe u lokalnom domu zdravlja, klinci tu u vrtić idu. Dakle, daytonizirane posljedice agresije i mlake korake međunarodne ispravke nadziru ljudi, koji pripadaju korpusu počinitelja.
Ideja stranih organizacija bila je pritom, kako, recimo, u ErEsu, lokalni Srbi jedini mogu dobiti minimum povjerenja za "miloklizno"ostvarenje ikakvog cilja međunarodne zajednice.
Međutim, ista je konstelacija ostala na snazi i u „hrvatskim“ „županijama“ – kao i u većinski bošnjačkim kantonima, opet su unutar međunarodnih organizacija bosanski Hrvati bili na margini, suočeni sa najviše sumnje od strane poslodavaca, najstigmatiziraniji kao perfidni krvnici.
Logika i nastup unutar međunarodnih organizacija, ali i prema vani, bila je jasna: Srbi su maltene u ratu uspjeli, pa amtetamte, dajmo im šansu, pokažimo im povjerenje. Muslimani su ostali zbunjeni, kasno pale, nakon Srebrenice postali su univerzalne žrtve. No beiherc Hrvati, e to je gadna sorta, njima ne vjerovati; uhvaćeni s rukama u pekmezu, kad je Franjo krenuo kopirat Miloševića…

U ovakvoj situaciji, u kojoj beiherc Hrvati i činjenično predstavljaju najmanji nacionalni korpus – a poslijeratnog popisa stanovništva nema, jer bi u brojkama predočio dimenzije etničkog čišćenja - i beiherc-hrvatski političari bili su oduvijek u najnezavidnijem položaju; preko njihovih leđa, interesa i rada lomile su se međunarodne palije, namijenjene (i) drugima. Od samog početka poslijeratne međunarodne aktivnosti u Beiherc, najuzaludnije su zastupali nacionalne interese u zakonodavstvu i politici, najčešće su ušutkavani i etiketirani. Uzalud su ukazivali na majorizaciju od strane drugih konstitutivnih naroda, na neosporive ekonomske i demografske pokazatelje.
I onda, bljes, bljes, klap, kabum! - - što se desi nakon trinaest godina te i takve OHR-ove politike u Beiherc?
Visoki Predstavnik Lajčak se iznebuha zabrine nad praktičnom situacijom.
Jer da su u praksi, unatoč ustavnim („“) definicijama ravnopravnosti, pazi vraga, Beiherc Hrvati zbilja u neravnopravnom, majoriziranom položaju u odnosu na druga dva etnikuma.

Da skratim:
Lajčak je koncizan, bistar. Govori naš jezik („“). Nastupa bez mucanja, argumentiran je, nemaš mu na što "sjesti" sa protuargumentom od prve. Za dat' mu dijete na čuvanje, za kupit' rabljeni auto od njega. Za zeta i punca idealan.
Ali – JEBOTE! Što je zapravo rekao tim gotovo savršenim jezikom, mirnim glasom, koncentrirano? Rekao je da se on sad brine zbog trinaest godina ljudskih sudbina i plutanja Behasanije žabokrečinom opskurnih lokalnih politikanata - tih i takvih, kakve njegova firma, Ohaer, godinama sukreira, postavlja i trpi. Rekao je, mirno, ljubazno, kako da, zbilja su Beiherc Hrvati cijelo vrijeme s pravom upozoravali, kukali i grintali. Pa je još, sa decentnim smiješkom mitteleuropejske provinijencije, poantirao kako uzrok katastrofičnosti vidi u - pazi sad to! - manjku polit-kulture. Te se novinarki uredno zahvalio na pozivu.
Ćićamićagotovaemisija.
Ni što je konačni cilj OHR-a, što je „Mission accomplished“, što, mjerivo, „Exit Strategy“. Niti imaju li on i njegovi prethodnici ikakvu, makar moralnu, odgovornost za situaciju, kakva je nastala tokom trinaest godina bezmudog im protektorata.
A… podrig… ponajmanje je dobri Lajčak rekao na temu one Lenjinove retoričke – „ŠTO DELATJ?“ Što činiti, kako dalje. Ništa. Nula.
Ja, naravno, ne znam.
Međunarodnjaštvo mi se zgadilo; eto pogledam pokoji prilog na teveu o Beiherc. Zahvalnice i pohvalnice sam negdje zametnuo.
I što mi ostane? Podrigucnut pred teveom. Fatalistički.
Moderato Cantabile.
Moderato Debile.