"Mi Hrvati", iliti Sindrom kopulativne deficijencije
|
Prije nego sam zbilja počeo pisati ovo upošće, nisam bio svjestan kako ću svog Travel Matu paliti od 11:55 do 13:10. K'o FAP-a na guranje. Fala Bogu da je upravo došao sa servisa. Mate moj. Gdje su mi rekli kako je problem nastao, jer se hrvatski OptimaTelekom ne podnosi sa HTom mostarskim, pa su se izblokirali međusobno, u što je onda uletio bupyc. Virus. Obzirom da mi kao međunarodnom prekograničnom skakutalu trebaju obje konekcije i oba provajdera, pokušao sam ljubazno. Naravno, iz zagrebačke Optime mi vele da je problem do Bosanaca. Naravno, Bosanci mi vele da bi Hrvati to tako htjeli i da je ovdje sve u redu. Naravno. Naravno, između Mostara i Zagreba je dosta za ić'. Ako pak ja ne idem, on ostaje. Meni. Problem. Falalepa, te ak ima Čermak kćer, bi je ženil. Za par tankova miraza. U redu je dakle da se DC 3 pokrene za oko pet minuta. FAP, ovisi, između trenutno i nešto duže. Mome Mati treba sat i petnaest. Taman me zove frendica i pita, što radim. Palim kompjutor, velim. Tajac upitan. Htio sam naime zapostiti o nečem drugom. Sa deset godina staža gastarbajterskog, ispunjavam sve uvjete za državljanstvo. I zamišljam, kako bi bilo da mi – kao što rade u Europi – kao jedan od uvjeta upisa predoče tekst, kojeg moram prevesti i smisleno prepričati. Kao školska lektira, mjesto, radnja, likovi, što je pisac htio reći. Jerbo, dok sam palio svoga FAP Matu /da Travel… Standstill!/, moja omiljena obloguza komšinica R. odlučila mi je uljepšati dan. Iako očito njezin dvorišni visokotonac ima nekakav šum, čuo sam – sa ostatkom naselja – slijedeći uglazbeni tekst: „ …Udara u glavu ko šampanjac Njeno malo glatko crno koljeno Sreća samo što sam muškarac Vuče me prokleto…“ Može biti da sam ovo napisao po Karadžiću /lingvistu/, ispuštajući dio otegnutogrlenih oooo, ooooaaaaaaaaa, aaaaaaaaaaa te aaaaaaoooo. Ali dakle si mislim, da mi ovo uvale na prijemnom za državljanstvo prevest i pojasnit smisleno… Ostao bih ja stranac. Ne kužim. Koljeno. Crno. Udara. Vuče. Da tak zapjeva Krokap Overrimu, okej mi je. Ali ovo… /Nije do moje obloguze komšinice – isto i slično komotno je moglo dopirati iz „Jaguara“ kraj Avenue Malla ili negdje blizu Marmontove. Da ne velite…/ Naravno, kakav bi post bio bez slike. Te sam se odlučio za suncokrete, nakon što sam neki dan negdje kod Andrijaševaca, uz zaobilaznicu pitoresknim krajem prema Vinkovcima, vidio divno, veliko polje suncokreta. Prelijepo nebo, sunčano, a oni, svi glave oborili. TeR mi prođe kroz glavu i naziv možebitne slike – „Mi Hrvati“. TeR se posramih vlastitog arogantnog cinizma. TeR zaključih uzrok svoje grintavosti. Nejebica. Sindrom kopulativne deficijencije. Lejdis end đentlmenzis, aj giv ju… „MI HRVATI“…:  |
