Ni Alke, ni srdele. Tek malo Kosinca i reklama za rožatu.
|
Dobri ljudi od struke tvrde kako putnik kroz vremenske zone treba po jedan dan adaptacije za svaki sat promjene vremena. Tipa, letiš u Koreju, desetak sati vremenske razlike, pa se zbrajaš desetak dana. Dobri ljudi od struke ne kažu ništa o tome, kako je unutar iste zone. Da prostiš. Jer, Prvozakonita i ja bili smo na odmoru tjedan dana. Vratili se prije tjedan dana. A smješak još traje.  Ne znam, je li presudno moje vodenjaštvo, ili ulogu igra frka s naftom – koja – prethodi – frci – s – vodom, ali ispalo je da smo poput vilinkonjica oblijetali jezera, rijeke, izvore i kanjončiće. I tvrdimo da su u zabludi svi, koji Hercegovinu i Dalmaciju smatraju suhima. Voda posvuda. /Dobro, to udavačama i udavcima u našim godinama tvrde i za tržište Potencijalnih. Da ih ima posvuda. Ali udavače i udavci hodaju okolo suha grla i žedna pogleda… Istina ostaje – treba znati, gdje i što tražiš…  /Uglavnom, prije nego nas je dokačio ludež civilizacije, zaokružujući putovanje od Boračkog jezera i kanjona Rakitnice, Vitine, slapova Kravice, Cetine i grapskog Vrila, zaustavili smo se nakratko na Kosincu. Izletište Sinjana, nedavno uređeno, izvor opskrbljuje Otok pitkom vodom, ulijevajući se parsto metara niže u Cetinu. ... Češki turisti vjerojatno nisu niti svjesni, koliko raznih voda i priča o kamenu, mlinicama, Turcima, ljubavi i zlobi u neznanju prelaze omiškim mostom preko moje Cetine… Ano, rafting. Ano, cimer-fraj. Kosinac dakle…    Problem nastaje, kad zagrebački Vlajogerman privjesak za ključeve u obliku sinjske alke izgubi točko na kolnom prilazu u Hidanima kod Doknja. Na obroncima pitoreskne (Z)Majevice, u Beiherc. Kraj kapije. Unatoč oksimoronu postavke „izgubiti“ sa tako točnim opisom, na kojem bi i policija komplimentirala prijavu gubitka, fakat je – ode meni privjesak. Kopao, prekapao, puzao, preturao. Punac po'''izdio, čemu toliko lickam ulaz u dvorište. I tako dakle, skrećem u Sinj; radni dan, pola dva. Hoću novi privjesak. Sinj u pola dva - kao da su zbilja svi Gotovina u bijegu. Nigdje ni žive duše. Ljubim tako par izloga i kvaka kojekakvih suvenirnica. Neki Thomas Magnum u minici, za kojeg se ispostavi da je prodavačica u jednoj od suvenirnica, nudi mi kineske sličice i koketan pogled (e da se mogu ne koncentrirat' na brčinu), ali – obični, mali, metalni odljevak, privjesak alke, ono sinjsko, izvorno, jedino brendovsko – nema. Dat ću lokalnom albanskom filigranu u Orašju da mi ga napravi. Ili kovaču u Kladnju. Eto. Mi. Problem se nastavlja, kad zagrebački Vlajogerman i Prvozakonita mu ostave auto negdje u Splitu (besplatno & blizu centra, eto vam!  ) i krenu šetati. Zove prijatelj sav unezvijeren, poput svih Vlaja, splitskiji je od Splićana, sav zabrinut – „A jebate, di si auto ostavija, mislin, skužaj, Split je ovo, a-hha-hhha, strane su Ti tablice, ee…!“ Na moj pokušaj, kako su tablice ne strane nego jedino zagrebačke – „A e, ahhha, jebate, pa to Ti govorin...! “ Lokalni sandžački automehaničar u Orašju dobio je zadatak. Oću, k'o Đejms Bond, rotor za tablice. Jedne zagrebačke, jedne splitske, jedne behasanske, jedne za Wittenberg, Sachsen Fucken Anhalt. Dajmo ljudima, što ljudi 'oće. Htio sam o nastavku problema oko mornarske majice. Da kako ju tražim već par godina. Bez natpisa „Kranjčar“ ili „Turbo“. Jednostavna majica mog tragikomičnog djetinjstva, plavo-bijele pruge. Kao onaj tuljan koji reklamira „Evu“. I figurom smo tu negdje. Ali kad ono, u Tučepima, prva suvenirnica, eto ih. Veće, manje, bez natpisa, čak niti PRC. Tek - "Made in Tunisie". Kupljeno. Pa zato odustajem i od konsternacije što ti nigdje duž lijepe naše obale ne mo'š kupit srdelice preko tezge. A la fish&chips, za na ruku ponijet. /I ovu biznis ideju svojoj dičnoj, napaćenoj, poharanoj, vijekovnoj naciji dajem đabe.   /Mo'š u restoranu platit 50 kuna za afričke srdele ili grintat kad ribari u prosvjedu lopatama naše domaČe ribice bacaju preko palube.  Ali, u maloj morsko-turističkoj zemlji postavit' štandove sa srdelicama i „Ribarom“ ili „Jurom“ – ne. Bravo nam...!  No, što sam napokon pronašao mornarsku majicu donekle me umirilo, a na koncu, trajao je godišnji pun divnih mirisa, doživljaja. Ističem i savršenu rožatu u „Jugu“ u Splitu, iznad ACI-jeve marine. U stvari, cijela večera je bila super. Pa zato: www.restoran-jugo.com Tim tužnija je bila riblja juha u jednom od nekad nam omiljenih tučepskih restorančića… Riblja juha bez komadića ribe… Da mi takvu ponudi suprugina amidžišna Zejna u Lukavcu, hajde... Ali... Pidoće na buzaru su bile ok. Pet kuna komad, ispada. /neću smajlija opet; pretjeralo bi se.../ Kako nam ne bi srce prepuklo odlukom o nužnom povratku, prije sedmosatnog vrludanja behasanskim cesticama do Orašja, kraj Živogošća stali smo se okupati još jednom. Sa ceste vodi strm put do parkinga /wow!/; odjednom iza grma prilazi nakostriješen lik, bez identifikacije, ičega osim mrgudne face; bez dodatnog komentara pruža mi potpuno neispunjen listić iz paragon-bloka – parkiranje, dvadeset kuna, veli. On došao, ja dao. Radodajka na odmoru. Ano… I eto. Tjedan dana uzvodno i okolovodno je za nama. Orašjani preporučuju kupanje u Savi. ... Orašje … najljepše mjesto prije totalnog mraka…   |
