Hercegovačkom vinskom cestom do slapova Kravice
|
Malo je ovo nezgodno, jer u naslovu spominjem nespojivosti - suhovjerovani krš hercegovački i slapove, cestu i vino. Ali ljudi moji, ide to sve skupa. I te kako. Putujući dakle prema jugu kroz Beiherc, iz Konjica, sa Boračkog jezera i iz kanjona Rakitnice nastavili smo prema Mostaru i malo južnije skrenuli prema Čitluku - prvonamjernicima preporučujem izvor Bune sa starom tekijom, nedavno sam je spomenuo, i predivni Počitelj usput. Uglavnom, u maniri samouvjerenih, pripitomljenih i gotovo integriranih gastarbajtera u Beiherc uspeli smo se do Čitluka i vozili dalje među mramornim mauzolejima hercegovačkim, mimo Međugorja, do Ljubuškog i Vitine. Vitina - naš "kamp" na dva dana - ne nudi posebnosti, ali zato, desetak kilometara nizvodno rječicom Trebižat, desno sa glavne ceste - slapovi Kravice. Znam, nekima poznati; znam, obbloženi i od drugih, ali... wow! Visine nepunih trideset metara, duljine vijenca oko 150, jake struje u podnožju, omanjeg jezera pogodnog za kupanje, sa par bife-restorančića na obali - milina! Sa magistrale Mostar - Ploče vozi se oko sat vremena prema Zapadu; moguće je uokolo unajmiti sobu, kampa gore nema, ali... vrijedi skretanja i makar pola dana odmora. A sumnjam i da bi šator zasmetao na noć... Eto toliko, verbalno. /Tekst skraćujem i zbog toga, što me neko lokalno vino, alkoholno, divlje, voćno, krvavo gusto, vulgarno i primamljivo, tog dana vratilo u mrlju ideje naslova o cesti, Hercegovini, vinu i slapovima. Sve je, dakle, rečeno ... !/            P.S.  Da ne bude samo o vilin-konjicu i vodi slikopis - ah, te Čehinjice... i njihove majke, također, dodade moj punac i šeretski se osmijehnu...   |
