Boračko jezero i kanjon Rakitnice

Iz Orašja na Savi, preko Olova sa starim marijanskim svetištem, nastavili smo put prema jugu.
I dalje se smješkam mojoj Milani, tadašnjoj kolegici i prijateljici, što me nije naježeno pogledala, kad sam prije dosta godina skrenu s glavne ceste prema Sarajevu i objasnio, kako bih htio vidjeti te Bijambarske pećine.
Međutim, sa Milanom nije niti trebalo biti nešto, a put do pećine djelovao je nesigurno. U doba još više mina, nije nam se riskiralo.
Umjesto Milane, sad je uz mene sjedila ništa manje neustrašiva Prva Zakonita. Moje skretanje dočekala je flegmatičnim hrkanjem.
Balvanima ukrašen ulaz u područje pećina, veliki parking, lagana kiša.
Što nisam uzeo u obzir – i rupe u kamenu imaju radno vrijeme u doba globalizacije.
Pećine, reče mi čuvar, blago se ljuljajući i sa vidnim naporom tražeći paralelu u vlastitom pogledu, otvorene su samo do 4.
Alkar Shelly i njegov momak, Prvozakonita – uništa.

Prolazimo kišno Sarajevo; otprilike sat vožnje južnije, u Konjicu, skrećemo lijevo prema Boračkom jezeru – otkrili smo ga prije par tjedana, odlučivši skrenuti sa juri-žuri-pravac-kao-najkraća-poveznica magistrale.

Uska cestica sa dosta serpentina podsjetila me na zagrebačku prijateljicu, koja mi je jednom tvrdila kako na raskršću prednost ima veće vozilo. Kad usred zavojčića spaziš autobus, shvatiš da dobri konjički vozači busa misle kao i moja prijateljica. Nekoliko puta primijenjenom ehnikom „Druga-kočnica-rikverc-puni gas-valjda-nema-nikoga-iza-mene“, dok Prvozakonita tek pridržava rukohvat na vratima auta, ipak dolazimo do Boračkog jezera, uz prethodni obilazak polja sa srednjevjekovnim stećcima usput (desno od puta ka jezeru).
Stećaka, veli Vikipedija, u Beiherc ima oko 50.000. Nije spektakl, ali – lijepo za vidjeti. A ispada da u Beiherc svaki međunarodni stranac (kako reče jedan ministar posavskog kantona) ima svoj stećak.

Boračko jezero – prelijepo, omanje, čisto planinsko jezero sa ugodnom stazicom okolo, sat vremena šetnje kroz vikendaško naselje, preko pašnjaka i iza par kampova i odmarališta. Kupali smo se i tokom prvog posjeta, prije mjesec i pol, a i sad je voda bila ugodno osvježavajuća. Kao što nam je ranije rečeno, kamp niti u sezoni nije pun. I zbilja, mjesta kao u priči. Usput - kamp gotovo da nema infrastrukturu, struju itd. Divlje. Lijepo...
Postavljamo šator, radujemo se poput male djece što nakon jakog pljuska u njemu nema niti kapi vode. Kupanje, šetnja, kupanje, kava, večera. Umor.
Ali onda…
Ljudi moji, ljubim ja svoju debeloguzu komšinicu R. Jer ona u neko doba ipak pogasi kompresore, aute, traktor.
A moji sevdahlije sa Boračkog – opletu đigere. Iz svih Golf Dvojki, Kadet Suza, šatora. Svatko svoje. Što jače. Do oko pola pet ujutro. Mir traje do pola šest, kad se opet pale prvi Golfovi i Kadeti. I đigere.
Iz susjednog šatora izlazi dobroćudni sijedi stokilaš i na teškobosanskom, uz smješak, dobacuje posred moje arijevski konsternirane face kratkovidne – Dobrojutro, komšija…Kaj je, jes'se naspav'o? Ja, muz'ke malo, nav'kne se čovjek, hahaha … Takvi smo't mi Bosanci, ba… Kuuužiiiš, neeee?
Kužim.
Da.

Glumeći Marlona Branda u sceni sa putrom od kikirikija („Posljednji tango u Parizu“), guram Prvozakonitu gotovo na silu u auto. Dan ranije, raspitivali smo se za put do kanjona Rakitnice. Svi su kimali glavama naprijed-natrag, lijevo desno ili kružno, ali put nismo doznali, osim same informacije s karte – jugoistočno od Sarajeva, pritoka Neretve, jedan od ljepših europskih kanjona.
Da skratim – vozimo se paralelno s Neretvom; prolazimo kraj par visećih mostova. U nekim Podpičićima /pardon/ nas vraćaju, vele, ostavite auto kod prve žičare, pa pješke.
Prvozakonita mi digne tlak stupidnim pitanjem „Što je to žičara?“ Tlak mi padne na pojašnjenje domoroca – viseći most je to.

Iz busa izlazi lik srednjih godina, gorštački skeptičnog pogleda, stisnutih očiju, opreznog izgleda. Pitamo za kanjon; kratko veli, i on će tim putem. Da je auto tu siguran, pa ako želimo s njim, neodređen pokret rukom… Šuti, mjerka nas. On djeluje jači, ja brži – prihvaćamo.
Priča o ratu, ekonomiji, stranim silama. Majka stara, tu gore živi, neće u Konjic sići; on ju obilazi svako par dana. Sporo hodamo, odmjereno. Nena nudi jajima i kajmakom, Safet melje kavu na ručni mlin.
Nešto kasnije, prati nas dio puta i pokazuje pravac do kanjona, nepuni sat ugodnog hoda neobilježenom krškom stazom kroz makiju i nisko drveće.
Napuštamo Safeta i staru, pas nas veselo prati parsto metara, zastane, nakosi glavu na tren i zatrči se natrag gazdarici…

I onda, dok urbano lupkajući štapovima u čast svih guja ljutica i onih, koje se takvima izdaju, pod jutarnjim suncem hodamo blagim usponom, pa strmije nizbrdo, "kontra" svježem šumu koji dopire do nas – kanjon Rakitnice, prehladne, prečiste, puste, prelijepe…
/glasom turističkog vodiča...: 26 kilometara dug kanjon pritoke Neretve jugoistočno od Sarajeva, između planina Bjelašnice i Visočice.../