Balkanski Le Carre, grčko vjenčanje i baskijski Malakas
|
Kako to već ide... Došao sam u posjet supruzi u neku tamo Bosnu, u neko tamo Orašje. Mislio sam ostati par tjedana, spremati posljednji ispit na faksu. I, kako to već dakle ide s masonskim i sličnim pristupima, prišao mi je oniži Grk, mješavina Alexisa Zorbasa i Georga Michaela i, nakon par izmijenjenih rečenica, pitao me, bih li radio za OSCE. Nekome, tko je bez prebijene pare, tko voli jezike, zanima ga regionalna politika a kratice poput "OSCE" mutno smatra svemogućom sredinom između "Gorenja" i "UN-a", takva ponuda zvuči kao rješenje svih dilema... Tako sam dakle ušao. Dvije i pol godine radio sam u odjelu za ljudska prava - luda se početnička sreća nastavila, uz samostalnu titulu, bez ikakve prethodne kvalifikacije pušten sam osmišljati i provoditi javnu kampanju o povratu imovine izbjeglicama i prognanicima; mijaukao sam u mikrofone, pred kamerama pazio na odlučno-nearogantan bodilengviđ, kreirao letke i plakate, učio u hodu. Onda sam u drugom odjelu usmjeren na uže područje, na lokalne samouprave - na vlast, gradonačelnike, općinska vijeća, NVO-e. No, kako je vrijeme prolazilo, fensi iskaznica, motorola, Pajero, pa i mitu bliska plaća nisu bili su sve nedovoljniji da nastavim vjerovati - političarima, šefovima, misiji. Smislu. Sebi. Nakon pet godina, zato sam, dakle, "izišao". /Usput - cijelo to vrijeme, nisam vidio mikro-kameru. Diktafon. Bitno povjerljiv dokument u nekom općinskom uredu. Toliko onda o špijunaži a la Le Carre ... ;-) / Sindrom OSCE-a dugo me puštao, i vrlo polako - "year in, year out", čini mi se... I dalje najdublje vjerujem u ispravnost, moralnost i javnu korist rada s ratnim protjeranima u ostvarivanju njihovih osnovnih prava - ovo unatoč svim greškama i nedostatnostima. Vjerujem u te dvije i pol godine svog života i u tadašnju svrsishodnost međunarodnog prisustva u BiH, uglavnom. Za moje drugo poluvrijeme u firmi -zapravo, ...ne znam.... "S kim si, takav si" - mimo frazologije - da, samim dijalogom Misija je davala legitimitet i mračnim mufljuzima krvavih ruku i mozgova, usred genocidom okupiranih teritorija. Misija nije mogla - niti je hajala - stvoriti kontrast ka onim rijetkim sugovornicima u BiH, čiji je legitimitet, moralnost i ljudskost bila i radi vlastite vjerodostojnosti dužna naglasiti (oni ostaju rijetkost, upravo velim!) Paralelno s reduciranjem broja "stranaca" u organizaciji, krenula je negativna selekcija - "lokalni" kolege deblje kože periodično bi kameleonirali iz Ljudskih prava u Demokratizaciju, iz Izbora u Edukaciju. Svjesno ili ne, Misija je već podebelo igrala na balkansku muziku - Srbima uvijek dati novu šansu i blagu većinu (jer su dokazani lobisti i uporni mudonje); Muslimane politički korektno trpiti (jer su bezglavi i ionako nemaju kud), Hrvate podozrivo držati na margini i, uglavnom, paušalno satanizirati - izvisili u pokušaju, izgubljeni u prijevodu ... (O tome ne bih dalje ovdje.) Dakle, zato sam i tako nakon pet godina izišao iz Misije. Sa zahvalnicom u ruci i suznim očima, priznam. Ali definitivno - izišao. Sad, s pet godina odmaka od OSCE-a, propitujem unatrag... Što mi je ostalo? Ostavljam si par plaketa i spokoj nad prvim "poluvremenom". Dječačko oduševljenje ćudljivom mazgom, "Pajerom". Argumentiranu (!) spoznaju o fluidnosti politike, moći, lobiranja i prostitucije. I ostaje mi, uz Dobojliju Damira i Tuzlanku Sanju, par prijatelja razasutih po svijetu - e, to je najbitnije...! To mi zbilja ostaje! Alexis Michael, Grk iz uvoda - trodnevno vjenčanje na unajmljenom egejskom otočiću i progodni praznični mailovi... Sarah, moja tihonedosanjana Amerikanka ružnih koljena i tužne duše lijepe intelektualke, usamljene u gomili... Brian, irsko spadalo djetinje privrženosti... Helmuth, ocvali bečko-skandinavski pokretač izvorne seksualne revolucije (i par sitnijih mirovnjačko-sigurnosnih debakla diljem svijeta)... /U njega i svoju vlastitu mater zaljubih neutješno.../ I moj David. Prvi zbiljski šef; generacija, lumen, autoritet, poliglot baskijsko-galski. Prijatelj. Lik koji zna nazvati baš kad šakom krenem na ogledalo; s kojim doplešeš do jutra na grčkoj plaži, s kojim se sretneš dvaput godišnje i u dva sata paralelnog, dvosmjernog monologa napuniš dušu i namjestiš kompas na dugo unaprijed... Radujem se večeri s njim u Tuzli u srijedu. Dok će neke novine opet grintati o stranjskim sveznadarima u blic-posjeti Sarajevu i Banja Luci (uskoro i Zagrebu); dok će on štektati na svom hispanoengleskom u neku kameru, ja eto promišljam sebe, vrijeme i večeru... Shvatit ćemo se i ovaj put, vjerujem... P.S. Što mi je kupio?  DVD. "Maria de Buenos Aires"... - No Te he podido traer la puta Portenya en vivo, cabron, hahaha!! Oye, nos vemos manyana, no?! - Claro que nos vemos, Malakas... |
