Priča o O.
Disklejmer: Draga Zono Z., iako zvuči malo poput Tvoje priče o Sanji, moja se samo malo duže pacala, pa ju eto sad vadim. Inima - Priča o O. nema veze sa istoimenim uratkom erotske proze Paulien Reage, koju pak toplo preporučujem... / Nekoliko puta, šećući oraškim nasipom uz Savu, u društvu bih sretao mladog muškarca, nasmijanog, dinamičnih pokreta, uvijek u nekoj priči. Vremenom smo se počeli u prolazu pozdravljati. Susretali bi se u „Kestenu“, jedinom iole ugodnom kafiću u ovom polufrustriranom, poludešperatnom pograničnom mjestašcu iz kojeg mi struja univerzuma ne da otići već godinama (što ničim ne umanjuje moju stigmu tajnovitog došljaka …) Nedavno, u društvancu s kojim smo se dogovorili popiti kavu, primjećujem i tipa s nasipa; upoznajemo se, sjedamo u rundu; red smijeha, red pretresanja oraških afera. Dečko se zove O.; slušam njegove duhovito-britke, kratke komentarčiće i počinjem se polako spuštati iz svoje predbosanski urbane arogancije; lik me počne nasmijavati. Čak se, a to već ide u prilične rijetkosti mog ponašanja, trudim, ne mjerkati mu ženu. Jak su par; jednostavno, osvajaju me. U neko doba, odlučimo grupno otići kod nas kući na piće; O. vadi ključeve od auta iz džepa, usput otipka sms. Vežemo se, isparkiravamo, prolazimo ukrštenim oraškim uličicama. Pred zgradom, O. rutinski uparkirava „na rikverc“, odvezuje pojas, sprema ključ u jaknu. Vadim s police butelju vina; O. mi je spretno uzima iz ruku, vrti je, studira etiketu, ja ga malo zatečeno gledam… Kasnije si sam dosipa u čašu; gricka kikiriki. U neko doba iz novčanika vadi slikice djece; jedna mu padne na pod, podiže je i vraća u novčanik. Smijemo se. U jednom trenu poleti ona besmislena muška fora „nabaci pet“; nabacujem; smijemo se, ali i dalje me ne pušta osjećaj zbunjenosti, nelagode. Zatečen sam sam sobom. Prije rata, O. je učio za zlatara, voli fine mehanizme, mjeru, strpljiv rad. Bio je uspješan nogometaš… Poslije rata, oženio se, postao sretni otac. Gledam ga, vedrog, spontanog, punog jednostavne, umirujuće snage. Gledam O., i razmišljam… Koliko sam često nezadovoljan, grintav i depresivan, koliko puta neki neukrotivi predmet jednostavno bacim o pod uz najcrnju kletvu… A kakav li bi tek bio, da sam poput O. - da mi je mina doslovno odnijela obje podlaktice; da ih nemam... …  |
