Dean, who... ?
Budi se Istok i Zapad… Oliti, Putin servira nasljednika na ruskom carskom tronu; Ms. Clinton i Mr. Obama pokušavaju predizborno dokazati da vrit nije mimo. (Zbilja; kako bi u SAD-u izgledala koalicija??) Na filmskom planu poslijeprekozidnog sljubljivanja, čitam nekidan, Tom Hanks je za Spielbergov DreamWorks premišljao novi film; „Comrade Rockstar“. Dođe mi pitati moju američku prijateljicu Sarah, zna li zapravo, tko je njezin zemo Dean Reed. I što bi se meni desilo da odem pred neku američku ambasadu simbolično prati njihovu zastavu. No, Sarah radi za State Department, pa je ne želim kompromitirati – Orwell, „Big Brother“, znate već… A prohtjet će mi se i vidjeti Ameriku nekad, pa… ni sebe ne želim kompromitirati. „Big Brother“, znate već & znate opet. O potrebi pranja ionako je sve jasno…  Ali nisam izmislio niti Deana Reeda niti ovo sa zastavom. Ukratko, sladunjavi američki pjevač iz Colorada otputio se početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća na turneju Južnom Amerikom, gdje je ubrzo na hit-listama pretekao i Elvisa i Paula Anku. U to se vrijeme pod dojmom socijalnih kontrasta Latinske Amerike približio ideji socijalizma. Postaje prominentan politički aktivist, druži se sa Pablom Nerudom, Victorom Jarom, Salvadorom Allendeom. I dok vladi SAD-a svojim djelovanjem i publicitetom usred hladnog rata postaje opak trn u oku, Sovjetski Savez u njemu prepoznaje idealno ideološko sredstvo – pila naopako, prominentni Amerikanac protiv američke politike… - pazite, govorimo o šezdesetima… 1970., El Cantor Dean pred američkom ambasadom u Santiago de Chileu simbolično pere zastavu SAD-a „od krvi Vijetnama i drugih ratova“. Po nekim suvremenicima, tim činom, koji je odjeknuo van granica Chilea, osigurava izbornu pobjedu ljevičaru Salvadoru Allendeu tjedan dana kasnije. Ovaj tijesnom većinom postaje predsjednik države, te uz pomoć nobelovca Pabla Nerude spašava Reeda zatvora. Sovjeti likuju; imaju svog Amerikanca – počinje konstrukcija mita. People Magazine 1976. piše, otprilike – Uz predsjednika Forda i Henryja Kissingera, Dean Reed je najpoznatiji Amerikanac iza Željezne zavjese. /Isti taj moj landsman Kissinger kasnije javno potvrđuje vladinu podršku rušenju Allendea u korist Pinocheta. Slijedom puča, Victor Jara ubijen je na stadionu u Santiagu; Allende izvršava samoubojstvo nešto kasnije. Ostatak je priča o Pinochetu./ Tokom osamdesetih, živio sam u Istočnoj Njemačkoj. Prve kazete u životu – poslao mi ih je stric iz Australije – bile su dvije Elvisove i jedna Neila Diamonda; Ramonese sam skužio kasnije, sjetivši se Šparke mlađeg (razrednog pankera  ). Uglavnom, socijalistička ideja bila je u socijalističkoj Njemačkoj sveprisutna; u neke sam stvari zbilja i povjerovao; druge, koje sam odbijao kao naivnu propagandu, tek sam kasnije prepoznao kao istine, o kojima dan-danas svakodnevno grintamo. Kako god, Dean Reed se uklapao u moju pubertetsku sliku svijeta. Dapače… Smišljajući način napuštanja DDR-a, pokušavao sam stupiti u kontakt s njim, igrajući na kartu njegovog javnog utjecaja. (O mom preletu u Slobodnu Europu drugom zgodom...) Reedova karijera „salonskog komunista“ polovicom osamdesetih brzo je zalazila; među nama u DDR-u tada, Reed je gubio ugled samom činjenicom, što se s američkom putovnicom u džepu lako pjeva o socijalizmu i revoluciji… 1986. El Cantor je pronađen mrtav u jezeru kraj svoje kuće blizu Berlina. Nacija gubi ikonu. Par godina kasnije, Njemačka je ujedinjena, Reed zaboravljen. Dakle zašto sam stavio njegovo ime u okvir svog bloga, uz Genschera, Brandta, Anu Rukavinu…? Jer se pitam, produciraju li mediji danas toliko jednokratnih mitova da one zbiljske više ne vidimo u masi trenutka. Jesu li idealistični borci za temeljne vrijednosti zbilja izumrli nestankom željezne zavjese, ili više nema potrebe za njima? Reed je krenuo prati onu zastavu 1970. – prije skoro trideset i osam godina. Tada sam rođen… Koliko praška bi otada trebalo, za zastave i za sve nas, koji smo mic po mic postali rogonje i ovce, Zapadnjaci bez Istoka…? Moja Sarah vjerojatno za Reeda nikad nije čula. Posve sigurno bi me histerično odvraćala od provokacije pred ambasadom. Za prošlošću inače ne žalim; idole nemam. Ali ponekad … kao da među nama hodaju prazne siluete… Kao da ih treba prepoznati, popuniti… Jer neke su stvari vječne poput istine... / Trailer za dokumentarac – „The Red Elvis“… Leopold Gruen/ P.S. Ovo sam pomalo pisao sam sebi. Već duže, vođen vodenjačkom znatiželjom i strukovnim interesom, kopkam po priči iz koje sam gotovo slučajno izvukao svoje blogokrsno ime. Jučer … sam odjednom zastao... Mali oportunistički pizdun u meni opako se prepao. Ne znam, želim li kopati dalje. … Koja je cijena istine, koju sam ja spreman platiti... ? ... |
