Rijeeeći... ćarape, žileti... rijeći... aajmoo...
|
Ako je vjerovati komunikolozima, sedamdesetak posto međuljudske komunikacije je neverbalno. (Ovo me raduje i jer pokazuje egocentričnost ljudskog soja – peseki fino i bez engleskog kuže jedni druge. Ponekad čak – posve bez teksta – zdušno ljube perzijske mačke. Velevažnoj verbalnosti kojekakvih animalnih ZERP-ova unatoč. ) Komunikolozi su dakle lukava kasta, jer su oko trideset posto nečega napravili profesiju i znanost. (Kad posavska Vlada radi 30% od plana, ispada neuspješna…) Svaka dakle dala čast komunikolozima, mislim si, kad ionako većina naših radosti i razočaranja, svađa i parenja ne proizlazi iz hoda, figure, mirisa, dodira. Oni su skužili tržište - stvar kreće od – riječi. Evo, mi majself end aj. Iz usputnog pogleda kasirke u supermarketu izgatat ću gotovo sablažnjiv broj mogućih seksualnih poza. Štrecanju u leđima unatoč. I uopće me to narcisoidno maštanje neće zabrinjavati. Jer mi se cura nije riječju obratila. Prije par dana, frendica me, malo začudno (ovo sad moram tako napisati  ), provela kroz kratku priču japanske kulture; živjela je tamo nekad; kako bi me u epilogu pozvala na prijateljsko zajedničko tuširanje. U Japanu navodno nerijedak poziv. Čuvši ženskim riječima formuliranu mušku fantaziju, ustuknuo sam.(Kad me matori tetak pozvao u saunu, pristao sam. Bez trunke sumnje. A riječi - zapravo iste.) I nije mi dosta, što me ponekad nazove prijatelj iz Londona, što me seksemesne prijateljica iz Bombaya. Ne, ja sam razočaran, kad ujutro ne vidim ekranohvat riječi, kad nema e-maila. A i inače… „Dajem časnu pionirsku riječ…“ – čujte, znate nekoga, kome su to ikad provjerili? Ili tko se tu ogriješio o vlastitu riječ, pa mu se nešto desilo? Koliko ste frendova ili prijateljica sa zanimanjem slušali u priči o preljubu, tješili, dok su se razvodili? „…da ću voljeti i poštovati …“, rekosmo ranije … Jeste li se ikad premišljali ispovijediti nakon neke „stranputice“ /!ups!/, kako bi riječima makar malo „dilitnuli“ ono (uglavnom) tijelom učinjeno? Nije li vam se svako toliko desilo, da vas je netko, otvorenog body-language-a, afirmativnog izraza lica, smjernog stiska ruke, kulturno okrenutog đona cipele, povrijedio – riječju? Da ste mahali unutrašnjim repom prefriganog psa-lutalice, jer vas je licemjerni i nesposobni šef pohvalio pred moronima od kolega? Ili da ste usput nekome ili o nekome rekli notornu činjenicu, istinu, da bi se taj netko od vas okrenuo, uvrijedio i trajno, verbalno i neverbalno, stopostotno, otišao iz vašeg životića, samo jer ste rekli tu istu prokletu istinu (a ne daj Bože i mislili; čak ponavljali njezine ili njegove vlastite ranije riječi…) ? Riječi… poput okvira, po kome procjenjujemo sliku… Sve je to dakle tih navodnih tridesetak posto. U njih zipamo, iz njih anzipamo. Kroz njih promatramo, njima se hranimo. Zbog njih mjerimo i sudimo. Upucavamo se i upucavamo. Ne zagovaram fore specijalaca da trzajem glave i pokazivanjem ovog ili onog prsta u tom ili nekom pravcu komuniciramo o životu i smrti, seksu i cigareti poslije. Volim riječi. Volim te zlaćane krletkice istine, to vino i taj otrov. Ali… je li dovoljno? Kad je dosta? Jesmo li kroneri i spremni priznati, ili nam je ovo sve mentalitet i kultura… ? Što nam ujutro piše u zrcalu? Uz kulturološku čašu postručkovnog „Shiraza“, ovaj post, s preostalom trunkom žaljenja, posvećujem jednoj Milani. Sebi ne manje.  |
