Bakina kuća
|
Prošao sam nedavno u Njemačkoj pokraj bakine kuće. Ulica još uvijek nije asfaltirana, zrak je još uvijek aromatičan, osjeti se šuma, pijesak i baltička svježina. Svaki put kad posjetim majku, ne da mi vrag mira, moram tuda proći. Ne zaustavljam se, puštam da auto polako klizi bez gasa. Gledam kuće tadašnjih prijatelja i susjeda, dok u meni raste radosno uzbuđenje ponovnog viđenja – tu sam živio nekad. I onda spazim natpis. „Prodaje se“. Nesvjesno, sjećanja kreću. Unatrag… Kuću smo prodali sredinom osamdesetih; bio sam jedino muško u kući uz majku i baku, a sa četrnaest – petnaest godina nisam se mogao nositi sa građevinom starom pedeset godina, u i oko koje bi svako malo nešto puklo, prelijevalo se, dozrelo, zaraslo. Sjećam se da sam po suhom vremenu ogromno popločano dvorište volio istim žarom kojim sam ga mrzio po kiši, kad bi se sva voda ovog svijeta slijevala u septičku jamu, a iz nje nekom sotonskom mistikom završavala u podrumu. Dok bi mater i baka na smjenu zabrinuto uvirivale, nudile topli čaj i savjetovale, ja sam s kantama u ruci održavao kakostaje i vodostaje u podrumu i u septičkoj jami… Nešto ranije, kuća je postala moj dom. Rastankom roditelja, majčinim povratkom u Njemačku, moja dotadašnja djetinje-idilična ljetna rezidencija zagrebačkog klinca postala je posljednje utočište pubertetlije iz druge zemlje, jedini kontinuitet s bilo čim iz Ranijeg Života. Ovamo će moj otac, ujesen 1983., iz Zagreba za nama poslati mamine knjige. Meni će poslati pretužno pismo, vrećicu prženih badema i borovu grančicu s terase našeg stana. Poslat će i školski atlas s Vesninim „Volim Te“ i moju zimsku odjeću. Otuda sam biciklom krenuo u novu školu - i zimi, po snijegu. Otuda sam slao pisma ocu, tu me baka svojom anđeoskom jednostavnošću dočekivala s ručkom poslije prakse. Tu sam sa crno-bijelog, arhaičnog televizora na prislonjen kazetofon snimao „Ramonese“ sa zapadne televizije. Postajao sam prištavi punk-pubertetlija . Koji mrzi kišu. Kao dijete, u toj sam kući provodio ljetne ferije. Uglavnom, divni ružičnjak pred kućom kraj šume, travnjak, vrt s voćkama i cvijećem – svijet iz bajke klincu iz novogradnje, i svijet, kojeg uvijek nekako pamtiš većim... Tavan s gredom, na koju je moj stari u nekim boljim danima – ili tek da naljuti redoljubnog punca - kredom napisao „TE DEUM LAUDAMUS“… Miris drva, pekmeza. Treća stepenica sa svojim pouzdanim škripanjem. Podrum s radionicom i policama sa zimnicom. Cordelia u kratkim kožnim hlačicama. Malo starija od mene, imala je tada kojih devet godina. Marion, s kojom se Cordelia tukla oko toga, tko će u igri kome biti dijete, žena, muž. Šetnje šumom s djedom, strogim, sijedim stokilašem, koji me naučio u šipražju prepoznati srnu, poštovati alat, obrezivati ruže i još štošta. Sjećam se, ponekad bi neasfaltiranom ulicom prošla zaprega s dvije cisterne. Djed i ja bi izišli s kantama i kupovali tamno i svijetlo pivo, pa ga puni muške mistike u veš-kuhinji "šlauhom" presipali u boce i cerekali se… Večere na verandi, topli sutoni i zveketava grmljavima ruskih tenkova u šumi, u povratku s manevra. Sretno dijete na ljetnim ferijama, neki drugi svijet, neki tamo DDR. U neznanju provincijske knjižničarke-pijanistice, moja je majka 1958. iz roditeljske kuće na sjeveru Njemačke krenula upoznati grapskog Vlaja iz FNRJ, koji će ju još na zagrebačkom Glavnom kolodvoru relativno neverbalno i apsolutno pragmatično uvjeriti u tegobe hladnoratovskog viznog režima, u svoje dobre namjere i u nužnost vjenčanja sad i odmah. Nešto kasnije, iz te je kuće moj neutješni djed za njom poslao sanduk haljina knjiga (onih istih, koje će moj otac kasnije slati retour). I mamin pianino. Tridesetih godina prošlog stoljeća, moji baka i djed bili su mladi par; Hitler je davao povoljne kredite; novopečeni susjedi brzo su se udružili i podigli niz dvokatnica na rubu šume kraj grada. Kuća je bila svijetla, s centralnim grijanjem, kupaonom i garažom - moderna zapravo. Onda je djed morao u rat. Spretno ili slučajno, dao se relativno brzo zarobiti od Francuza, pa je kraj rata dočekao u Parizu. Za razliku od većine njemačkih ratnih zarobljenika, vratio se brzo, uhranjen, u odijelu. Saznao je da su Rusi, dijeleći pravdu pobjednika, silovali baku, kao i većinu žena u ulici. Moja je majka sa sestrom biciklom nastavila ići u školu u grad, istim putem i u istu školu, u koju ću ja kasnije slučajno poći... Kao mlada knjižničarka, počinje se dopisivati s razvedenim partizanom iz egzotične Dalmacije. Njegova pisma stižu redovito. Stadtwald 6, Wittenberg, DDR… Tu smo dakle kuću dakle prodali sredinom osamdesetih, zapravo, zamijenili smo je za stanarsko pravo u državnom stanu. Dio mene ipak je ostao negdje u potkrovlju, romantiziran, nevidljiv, ali prisutan – poput prava vlasništva. I kad bih vođen znatiželjom i romantiziranim sjećanjem tuda prolazio proteklih godina, uvijek mi se činilo kao da u našoj kući samo privremeno, mimo moje volje živi netko drugi. Auto se polako valja ulicom punom rupa od jesenske kiše. Isprva ne razaznajem natpis kraj kapije. Muškom logikom, koja isključuje paralelne radnje, stišavam „Ramonese“ da bolje vidim… … „Prodaje se“ … |
