Kufer, pun, komada jedan
|
Dok prvi ovogodišnji snježuljak poput bijelog praha kovitla napaćenom južnom obalom Save, smješkam se jutros sinoćnjoj seriji komentara na Filipinkin blog. Svi smo nešto u peemesu, stresu, hadeesu…Šarenimo se. Jutros otvorim drugi blog, u njemu nešto tipa, cvati gdje si nikao. /Neću o politici danas, pa me to ne asocira na fudbalera Kovača. I brata./ Ali skužim drugu nemogućnost. Dok sam se kao klinjo-partizan s granom od puške naganjao po haustorima, odjednom me opizdilo posred tikve. Gore od švapskog metka. Po prvi put sinulo mi je, da kakav sam ja to Boško Buha, a majka mi Ruth Magdalena iz Wittenberga, Sachsen-Anhalt. Predao sam se. Moj me tatek pokojni učio da nikad i nipošto ne uđem u mješoviti brak (svoj vlastiti, dakle). A ja popušim foru, jer ne uzvratim pitanjem, kako to sad izvest. Jer on je bio Dalmatinac, majka mi Njemica. Ja se u Zagrebu ispilio. Di ću sličnu nać'.  U gimnaziji istočnonjemačkoj, vidi me stari profesor povijesti i zemljopisa u rukodržju sa frendicom. Odmahne ogromnouhom, monumentalnom glavom, kao brat Genscherov. Pogleda preko oćala u mene i započne sat rečenicom „Eto, našlo se dvoje istih.“ Valjda nije mislio na razred, školu, generaciju. Možda na moje prezime na –ić i na Dorotheinu boju kože; otac joj je Alžirac. Pa smo isti. Crni -ići. Nedavno, lamentira mi netko, kako su napokon u projektantski odjel dobili Novog. Ali da to ne bu dobro i da se brine. Jer da je Novi Dalmoš, "taj ne bu radil, cimer fraj, kužiš spiku, pas im mater" ... Ja ga gledam; njegov pokojni otac, zagrebački lajbek, i moj, Vlaj, poznavali su se i družili. A zna moj rahmetli jaran koliko oca volim. (Po Jaranu, iako smo obojica u istom gradu rođeni, školu skupa prošli i veći dio života, mi nismo isto. "Zbog roditelja. Kak' ne kužiš, jebiga?!" M, hm.) Prije par tjedana, vlasnik kafića, koji mi je blokirao auto svojim, krene lamentirati unedogled, okončavči gruboizgovornu, priučenojezičnu tiradu – „Sused, valj-lj-da smo obojica Hrvati…“ Ne znam, jel me to pitao za sebe i nisam mu mogao pomoći. Ali mi se auto time nije nimalo suzio, i i dalje nisam mogao izići iz parkinga, nac'jonaljnom vaprosu unatoč. Kad mi je odrastanje počelo okoštavati u trajnu formu, počeo sam u naznakama razmišljati o porijeklima, precima. I kako god okrenem, nisam pametan (zato studiram cijeli život, hahaha). Jer svo smo mo od negdje, a na ostatku globusa dotepenci, gosti, turisti. Eto ja, isti sebi ja, trinaest sam godina bio Zagrepčanec /osim po logici Jarana naspomenutog/. Pa sam tokom pet idućih postao osviješteni Nijemac, kao. Pa opet Zagreb, Split, Pula, Šibenik, Zagreb, pa Orašje, Tuzla, Orašje, i uvijek po red Zagreba između. Uglavnom, dosad, trinaest ili četrnaest selidbi u tri države. Logikom dozrijevanja u Nijemca u DDR-u, sad sam onda barikiran u Bosni. Ma šala. I sad, kaj ja jesam, i di nisam …? (Puno kilometara, malo vlasnika, znam… Loš auto, dobar pas. Value for money…  )Dvije, naravno, ženske osobe približile su me možebitnom odgovoru; ulile mi malo mira, kako to samo žene znaju ( a da ne daju...  ) Jedna je kanadska Arapkinja; skupa vladamo virtualnim Međuzemljem – stvorili smo Migraland, zemlju za nama slične, bez problema na parkingu, oko uvoda u sat povijesti ili oko radnih navika kolege. Druga, već spominjana poluargentinka, polutalijanka, oženjena za polufinca-polunijemca. (Klinci su im se u Estoniji rodili, naravno.) Po njoj, mi iz Migralanda nemamo jednu logorsku vatru koja nas grije i kojoj se uvijek vraćamo. Imamo, veli, mnogo manjih vatri usput. Krijesova, duž kojih se krećemo na životnom putu. (Krijesovi velim isključivo u pokušaju da se približim ljepoti njezine izjave u španjolskom originalu, polutihom i baršunastom … ) I tako. Cijene u Zadru, prirez u Zagrebu, naši i vaši, korijenje i cvijeće… Bek tu d ruts… Opet malo iz prašnjavih devedesetih… Za sve moje pjesme Hvala mojim roditeljima, Hvala vatri, hvala vodi, Hvala razlici, hvala slučaju. … Pijesak sa Elbe i dalmatinski kamen Dali su mi na put. Pijesak, da odredim vjetar što me nosi. Kamen, da ga spustim Kad se posljednji put umorim Od uživanja, od vjerovanja, zaborava. Za sve moje pjesme Hvala mojim roditeljima. |
