Toše i mi
|
Tko je uopće Toše Proeski... Do jučer, bio bih rekao, nekakav boyband-poletarac iz Makedonije, sladunjavi epizodni dečkić s par pjesmuljaka. I onda se desi nekakav udes, poput svih onih svakodnevnih; jedan poginuo, dvoje teško ozlijeđenih... I vijest - poginuo Toše Proeski. U jednom danu htio-nehtio prolazim kreš kurs o nasmijanom momčiću, njegovim intervjuima, famoznim interpretacijama sevdalinki i starih makedonskih pjesama, o klincu divne ljudskosti i optimizma. Toše od meni marginalnog imena postaje pojam. A pojam je mrtav, pa ti vidi. Sad se hvatam u razmišljanju... Isto mi je bilo za Tomislava Ivčića, za susjeda Dinu Simića, za Colina Mc Raea... Nekako ispada da spoznajemo pojedince u masi tek kad se stvori ona kratka, nijema praznina u kojoj odjekne gubitak. Onda žalimo, spoznajemo, suosjećamo, pitamo se, pa dobro, kako to da nismo bili na koncertu Ivčića nikad, zašto nismo pratili WRC utrke i Colinove vratolomije; kako to, da smo usputnu pjesmu nekog Proeskog pripisali nekom Cetinskom... Pokušavam si opet, kao i sto puta ranije, uklesati u svijest da živimo u krhkom, prolaznom druženju kroz trenutke sa živima, da svaka kava može biti posljednja i da baš zato trebamo svijetom hodati otvorena srca, otvorena uma. I dok i danas negdje nečije dijete gine na cesti, netko umire u bolnici, dok se ja dogovaram za kave i honorare i škiljim ka suncu vani... - hvala na podsjećanju, Toše... Sad i meni fališ. |
