Poznata knjiga i poznati pisac, ali ja sam "Sarajevski Marlboro" uspješno
izbjegavao eto skoro pa četvrt stoljeća. PTSP na te teme me ipak drži i nije
da mogu samo tako uzeti s police i pročitati štivo koje se tiče terena
rahmetli nam države s početka 1990-tih. Mislim da je taj efekt još jači za
nas koji smo nakon tog perioda otišli iz Lijepih Njihovih u koje se
pretvorio YU komadić balkanskih šuma i svježih (i ponekad svježe pognojenih
ljudskim mesom i kostima) pustopoljina.
Jergovića sam čitao u feljtonima po novinama, pa sam znao da dobro piše. I
da nije neka sitna novinarska ribica, koju politika papa za doručak. Utoliko
sam više otezao čitanje nečeg cjelovitijeg iz njegova pera.
"Sarajevski Marlboro" je izdan 1994. Riječ je o zbirci kratkih priča, pa
sam-ispravno, pokazalo se-znao da će se dati pročitati u autobusu,
dio po dio, kad me nakon dolaska na posao preuzmu tekući dnevni problemi i
neće biti vremena za pretjerano razmišljanje o onom što se pročitalo. Znam,
kratka priča zna biti još ubojitija, ali ajde, nisam ni ja od šećera.
Počinje s pričom iz djetinjstva s izleta u Jajce. Autobus, on dijete,
povraća i sve je toplo i smrdljivo, kratki ulet fiće u fokus i
ruka koja izvire iz njegove olupine, konsternacija izletnika, slapovi. Za
glupost ne treba rata.
Slijede ratne priče, one sarajevske, koje imaju dodatnu težinu jer sudionici
nisu šljam koji je otišao u rat sa kamom u čizmi, vješati si uši protivnika
oko vrata ili klati sve bre "ustaško" na što naiđe, nego raja, bukvalno,
koja je živjela svoj život i šljam joj je upao u dvorište, stan, zračni
prostor nad glavom.
Strašne su te priče, i strašno je kako lako se zaboravlja njihova
istinitost. Prošlo je dvadesetak godina, bezbrojni životi su uništeni.
Premnogo je slučajeva kad čovjek zaključi da su sretni oni koji su dobili
taj metak u čelo odmah, oni što su ostali živi su dobili na satanskoj
lutriji.
Jasno, ima nekoliko priča o poslovično "dobrom čovjeku", Bosna je idealna za
takve. Dubrovčanin koji je za mira sadio ruže sada sadi mrkvu i salatu i
daruje sve oko sebe. Šteke cigareta koje su došle s nekog sretnijeg mjesta,
bivaju podijeljene po cijelo susjedstvu. Čak i za mira ludo agresivni
srbin koji u ratu postaje ludi bradati četnik, pošteđuje grad ispod sebe svog
ludila i predaje ga bez bombardiranja-ubija samo sebe.
Ludo živopisna psovka "da ti ženu i djecu ispile i poslažu kao drva za
ogrijev" se ostvaruje i neki jadnik gleda kako upravo to rade s njegovim
kćerima i ženom i na žalost preživljava i biva smješten u neki izbjeglički
logor u Švedskoj. Tamo ga proučavaju kao živi primjerak nekog kome se
dogodilo nešto strašnog, a on samo jede grožđe i gleda televiziju. Kad nakon
terapije na pitanje što bi učinio da sretne one koji su mu to napravili s
porodicom odgovori da bi ih poubijao (jer, eto, nešto im mora odgovoriti,
ovi u bijelim ogrtačima to očekuju od njega), sretno zaključuju da nije
normalan i konačno mogu zatvoriti njegov slučaj.
Nitko nije normalan nakon užasa rata, to je ono što mislim da su svi oni
koji su bili normalni prije, mogli i sami zaključiti. Jergović i predobro
opisuje tu pomaknutu stvarnost, zato mi je i trebalo toliko godina da ga
mogu čitati.
|