Vani i dalje kišno proljeće, pa ljepotu treba tražiti negdje drugdje. Na primjer
u dobroj knjizi.
Moj omiljeni poljski pjesnik je Zbigniew Herbert. Slično Krleži, nije dobio
Nobelicu samo zato jer nije lizao guzice literarnog miljea koji je drmao u
njegovo vrijeme. Radije je ulagao svoje vrijeme u pisanje.
Manje je poznat kao dramatičar, ali ipak, njegove drame zaslužuju pažnju.
Kod nas je možda dostupan u prijevodima iz rahmetli države, u Lijepoj
Njihovoj mislim da nisu došli do toga. Ispravite me ako se varam. Ja sam
čitao poljski original u izdanju "Wiezi" iz 2008, gdje su drame iz 1950-tih
ponovo obrađene i komentirane. Za današnjeg čitaoca-uključujući i
mene-korisni su komentari koji bi iole obrazovanom čitaocu pred 50-ak godina
bili redundantni. Mislim na mitološke osobe i filozofe, koji šeću
kroz Herbertove drame.
Svidjelo mi se u uvodu kako je sam Herbert u pismu prijatelju
komentirao da se, pomalo stidljivo, hvata u koštac sa dramom, kazalištem,
gdje "junaci dolaze noću s licima obješenika, izbuljenih očiju, zavezani, guše se
šutnjom. Povremeno im moram puštati krv, jer inače bi umrli bez ikakvog
znaka i pamćenja, a ovako će se moći tom krvlju ispisati da su postojali".
Počinje starim kao zapadni svijet Sokratom. U "Pećina filozofa" zanimljivo
ga je predstavio kao postojanog građanina koji će radije umrijeti nego
pogaziti svoju riječ i moral. Svidjelo mi se kako se prihvatio nikad
zastarjele tematike. U Poljskoj to i te kako ima smisla, ali mislim da je
to u krugu 1 km udaljenosti od lijeponjihovog Sabora potpuno neshvatljivo djelo, ako ne i
šire, npr. 1 km udaljenosti od svake zgrade Općine, pa ga je vjerojatno
besmisleno prevoditi na hrvatski. To bi obuhvatilo oko 90% sitne stoke kojom vladaju
strani i domaći tajkuneki, pa bi bio izgubljen u prijevodu.
U radio-drami "Rekonstrukcija pjesnika", parodira Homera i akademski,
profesorski pristup svijetu. Zabavno. Herbert je eksperimentirao medijem
radio-drame djelomično zbog novatorskog pristupa drami, a djelomično jer su
to naručivali od njega u vrijeme kad je bila riječ o novom mediju. I
pjesnici imaju želudac, da. Danas bi vjerojatno pisao facebook drame.
U "Druga soba", također radio-drami, još ekstremalnije je iskorišten novi
medij: treća osoba, starija žena na umoru, postoji samo kroz dijalog para
koji iz susjedne sobe sluša je li još živa. Herbert se tu pozabavio
komentarom na poljsku nakonratnu stvarnost, prisilno dodavanje stanara
u stanove čiji su vlasnici imali "prekobrojne kvadrate". Mislim da bi se mnogi stariji
kod nas mogli poistovjetiti s likovima.
U "Lalek" je napravio kolaž krimića i spomena na sina svojih prijatelja,
koji je besmisleno poginuo u mladenačkoj svađi. Tipično poljska priča.
"Pisma naših čitalaca" je radio-monolog, u kome se građanin koji je
nepravedno osumnjičen od strane svoje okoline da je postupio nemoralno na
poslu (knjigovođa) jada da je stavljen u kafkijansku situaciju. Vrlo, vrlo realistična
priča.
U neobjavljenoj drami "Maja" opisuje susret starijeg gospodina i mlađahne
djevojke. Tekst nije bez erotskih primisli i za Herberta je poprilično
vrckav. Predstavlja susret početka ere Djece cvijeća i stare, ponešto krute
i pretjerano (senilno) romantične poljske škole.
Herbert dramatičar mi nije uspješan kao što je bio Herbert pjesnik, osim
možda u "Pećini filozofa", tamo je napravio stvarno vrhunski posao. Ali svejedno se
pročitalo te njegove tekstove sa zadovoljstvom, kao da se bilo na kavi s pjesnikom.
Kulise su mi bili grafiti uz prugu:
|