astrain

četvrtak, 29.06.2006.

babinje...

Nakon skoro dvije godine srele sam se s kolegicama s kojima sam studirala. Više – manje smo se dosta često čule, ali tek smo se sad uspjele dogovoriti da se nađemo. I tako smo jučer imale žensko zasjedanje koje je počelo u 18h i završilo u pet ujutro. Nije niti čudo po ovoj vrućini, kada praktički svi mijenjamo dan za noć. Bilo nam je super… pretresle smo tema i tema da nadoknadimo sve ono što do sad propustile. Puno se toga izdogađalo u našim životima. No unatoč tome nitko se od nas nije drastično promijenio. U suštini smo ostale iste. Niti jedna se još nije udala, niti jedna još nema djece, ali bi se moglo reći da bi sljedeći susret i mogao biti na jednom od vjenčanja. Život nas je primorao da svaka krene svojim putem i da one studenske dane zamijenimo životnom svakodnevicom. Sada smo se smijale glupostima koje smo izvodili, prepričavale smo događaje s predavanja, prisjećale smo se nezaboravnih izlazaka i ogovarale smo profesore koje nismo voljeli. Danas samo jedna od nas radi u struci, a mi ostale živimo u nadi da će nas život ipak pomaziti i da ćemo pronaći kakav posao s kojim ćemo biti sretne.
Voljela bih da se naše međusobno prijateljstvo ne raspadne i da će nam ostati tradicija nalaziti se i održavati to prijateljstvo. Curke volim vas….

četvrtak, 15.06.2006.

u 3 ujutro

Već šestu noć provodim u roditeljskoj kući. Nakon 2h odspavana poslijepodne u 3 ujutro osjećam se potpuno odmorno. Prošlu noć nisam spavala uopće.
Gledam u zid i slušam tišinu… ustvari slušam onu jednu neumornu ptičicu koja u ovo rano jutro laganim i usklađenim tonovima navješćuje skori izlazak sunca… u daljini lavež pasa. Kuća se nalazi daleko od buke i ljudi, praktički daleko od svijeta. Lijepo je živjeti u ovakvom miru … pa ipak ako čovjek postane pasivan dovodi se u zatupljujuće stanje, intelektualnu stagnaciju. Daleko je to stana na glavnoj ulici gdje trenutačno živimo.
Paučina je u mojoj sobi zauzela svoje mjesto… na onim mjestima gdje je slučajnom prolazniku teško vidljiva, a meni koja poznajem svaki kutak sada već bode oči. Morat ću počistiti! Iako nemam volju … kao da to ništa više nije moje – glup osjećaj. Ali nakon tjedan dana patim za našim krevetom i svijetom koji smo si stvorili. Možda to mjesto jednoga dana bude kućica u blizini grada gdje ćemo lijegati i buditi se s prirodom.

....

Prije nepunih mjesec dana sam dala otkaz. Ja Vam riječima ne mogu opisati koji sam ja emocionalni preporod doživjela. Nema grča u želucu, nokti skoro da su mi i narasli, cigaretu nisam zapalila već više od deset dana, ne plačem, a ujutro čak i želim ustati. Nevjerojatno što čovjeka izmori. Neki ljudi koji su manje svjesni sebe možda svoje nezadovoljstvo uopće niti ne povezuju s poslom.
Ima li ljudi koji se uopće više pitaju jesu li zadovoljni poslom koji rade? Jesu li sretni sa svojim suradnicima? Poduzima li itko išta za svoju sreću ili možemo biti sretni da radimo i imamo za kruh!!???

utorak, 13.06.2006.

you' ve got mail : Brazil – Hrvatska (1:0)

Večeras je 90% nacije bilo prikovano uz fotelje, stolice, kauč… ispred televizora s pažnjom usmjerenom na najvažniju sporednu stvar na svijetu (po muškoj procjeni – da se žene pita stvar bi bila totalno drugačija).
I dok su gradom hodale kockaste crveno – bijele spodobe tražeći najpovoljniju lokaciju za ispijanje piva, psovanje sudaca i komentiranje propuštenih šansi ja sam jedva dočekala Meg Rayan i Toma Hanksa u filmu koji sam pogledala već x puta… i ponovno ću ako mi se pruži prilika..
Znam, da … njonjasto i naivno – tipično filmski, ali što ja mogu… happy end je uvijek lijepo za vidjeti pa makar samo na filmu. Za razliku od stvarnosti u kojoj smo okruženi razvodima, ovakav rasplet događaja je dobro došla promjena. Svi mi živimo u sličnim maštanjima i sa sličnim željama, samo je pitanje tko to prizna, a tko živi u uvjerenju da mu život jednostavno takav mora biti.

ponedjeljak, 12.06.2006.

here we go again...

Ne, nisam odustala od pisanja….doduše javljam se nakon «sto pedeset» godina, ali sam ipak tu. Imala sam dosta obaveza zadnje vrijeme pa sam navečer jedva čekala da legnem u krevet i zaspem. A kada sam i htjela pisati nisam imala komp kraj sebe. I tako to na kraju ispadne da ništa ne napišem od 19.05.
Da, sad kako ne radim cijelo sam vrijeme kod kuće, ali to ne znači i da mi je dosadno. Ako čovjek želi posla uvijek ima, a i radije nešto radim nego da sjedim ili da se cijelo vrijeme izležavam. Obožavam gledati filmove pa i svaku slobodnu minutu iskoristim da pogledam neki dobar film, pogotovo kad Davor nije ovdje.
Trebala bih dok ga nema organizirati neko ljetovanje, ali niti sama nisam sigurna kamo da odemo. Voljela bih da to bude neko mjesto u kojemu se stvarno možeš odmoriti, ali i gdje imaš nešto za vidjeti, negdje gdje još nikad nisam bila. Dosta sam toga i vidjela – zahvaljujući mom leptiriću J Pa ipak tako smo mala zemlja, a puni smo prirodnih ljepota. Mislim da bi imali što obilaziti da svako ljeto odemo nekamo drugdje… Hrvatska – neiscrpan izvor za vaš odmor J

<	lipanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?