Već šestu noć provodim u roditeljskoj kući. Nakon 2h odspavana poslijepodne u 3 ujutro osjećam se potpuno odmorno. Prošlu noć nisam spavala uopće.
Gledam u zid i slušam tišinu… ustvari slušam onu jednu neumornu ptičicu koja u ovo rano jutro laganim i usklađenim tonovima navješćuje skori izlazak sunca… u daljini lavež pasa. Kuća se nalazi daleko od buke i ljudi, praktički daleko od svijeta. Lijepo je živjeti u ovakvom miru … pa ipak ako čovjek postane pasivan dovodi se u zatupljujuće stanje, intelektualnu stagnaciju. Daleko je to stana na glavnoj ulici gdje trenutačno živimo.
Paučina je u mojoj sobi zauzela svoje mjesto… na onim mjestima gdje je slučajnom prolazniku teško vidljiva, a meni koja poznajem svaki kutak sada već bode oči. Morat ću počistiti! Iako nemam volju … kao da to ništa više nije moje – glup osjećaj. Ali nakon tjedan dana patim za našim krevetom i svijetom koji smo si stvorili. Možda to mjesto jednoga dana bude kućica u blizini grada gdje ćemo lijegati i buditi se s prirodom.
....
Prije nepunih mjesec dana sam dala otkaz. Ja Vam riječima ne mogu opisati koji sam ja emocionalni preporod doživjela. Nema grča u želucu, nokti skoro da su mi i narasli, cigaretu nisam zapalila već više od deset dana, ne plačem, a ujutro čak i želim ustati. Nevjerojatno što čovjeka izmori. Neki ljudi koji su manje svjesni sebe možda svoje nezadovoljstvo uopće niti ne povezuju s poslom.
Ima li ljudi koji se uopće više pitaju jesu li zadovoljni poslom koji rade? Jesu li sretni sa svojim suradnicima? Poduzima li itko išta za svoju sreću ili možemo biti sretni da radimo i imamo za kruh!!???
Post je objavljen 15.06.2006. u 02:45 sati.