Večeras je 90% nacije bilo prikovano uz fotelje, stolice, kauč… ispred televizora s pažnjom usmjerenom na najvažniju sporednu stvar na svijetu (po muškoj procjeni – da se žene pita stvar bi bila totalno drugačija).
I dok su gradom hodale kockaste crveno – bijele spodobe tražeći najpovoljniju lokaciju za ispijanje piva, psovanje sudaca i komentiranje propuštenih šansi ja sam jedva dočekala Meg Rayan i Toma Hanksa u filmu koji sam pogledala već x puta… i ponovno ću ako mi se pruži prilika..
Znam, da … njonjasto i naivno – tipično filmski, ali što ja mogu… happy end je uvijek lijepo za vidjeti pa makar samo na filmu. Za razliku od stvarnosti u kojoj smo okruženi razvodima, ovakav rasplet događaja je dobro došla promjena. Svi mi živimo u sličnim maštanjima i sa sličnim željama, samo je pitanje tko to prizna, a tko živi u uvjerenju da mu život jednostavno takav mora biti.
Post je objavljen 13.06.2006. u 23:14 sati.