Blogom_darim

petak, 08.07.2011.

Dojilački izdanci

Spazih jutros tek propupalu djevojčicu dekoltirane prednjice s dojilačkim izdancima koji vidno premašuju njenu kronološku dob. Još se nije upoznala sa magičnom snagom grudnjaka, a grudi su joj se puno prerano upoznale s gravitacijom. Poželjela sam ju malo pozvati u stranu i objasniti neke stvari prije nego to sa sasvim drugim motivima učini slatkorječivi sredovječni muškarac s vjenčanim prstenom i kutijom viagre u džepu.
- 14:18 - Vaše brljotine (6) - Istisni - #

četvrtak, 07.07.2011.

Lice

Kada izbliza pogledam njegovo lice jednodnevna brada izgleda kao vinograd od kojeg su ostali samo kolci…nepravilno poredani. Pokoji prišt poput starog čokota narušava igličastu harmoniju. Usta su tamno crvena, pravilna, kao nacrtana i skrivaju dva reda besprijekornih zubi…klavijatura bez crnih tipki, po kojoj se najljepše svira četkicom za zube ako već ne jezikom. Lijepo je to lice uokvireno tek pokojom sitnom borom od smijeha.
Ponekad… rub usne zadrhti, sramežljivo i nježno, jedva primjetno… Ne može više govoriti niti me gledati u oči. Obrve se podignu, kapci se čvrsto zatvore, ali suza ipak pobjegne. Gledam ju kako juri suhim licem kao da zna kamo će… Spremno, jer dugo je čekala da se oslobodi sužanjstva. Obrišem ju usnama da ne bih u njoj vidjela odraz svojeg lica.

- 10:04 - Vaše brljotine (3) - Istisni - #

utorak, 05.07.2011.

Želje se ostvaruju ili zašto moj odlazak na wc više nikad neće biti isti

Jutros kao i vazda kad šupci sa lijegala kreću tmurna sam ušla u zahod i strpala dupe na školjku…da brutalno parafraziram Jesenjina. Sve je bilo gotovo isto kao i inače. Poznato, dosadno, predvidivo. Spremam se nevoljko i razmišljam o rutini…Uvijek obavljam jednake radnje, uvijek mi treba jednako minuta za njih. A tako volim ne znati što me čeka… Volim neizvjesnost…volim ne znati što je na dnu čašice pudinga…pa makar to značilo ponekad zagristi ljusku od oraha i opsovati resko.

Oblačim hlače na hodniku i začujem tihe zvukove… spljaš spljaš spljaš….Sa nevjericom i strahom se približavam kupaoni. Koji vrag je to? Da nisu duhovi??? Bojim se duhova. Oduvijek se bojim duhova jer ih nemrem pogodit štiklom u sljepoočicu a to je moje najjače oružje.

Naoružana strahom u očima i ubrzanim disanjem približavam se školjci…onoj istoj koja mi je pola sata prije bila oslonac (doslovno), a sad me plaši. Eto što je život…..Nagnem se nad nju i ugledam nešto smeđe, mokro duguljasto i što je najvažnije ŽIVO! A u kurac! Govno je oživilo?!?!? Trepće okruglim odvratnim okicama!! Kratko je trajala identifikacija uljeza …ŠTAKOR! Zalizane mokre frizurice, približavao se rubu školjke. Migoljio tijelom, tražio spas na hladnim pločicama kupaone. Nakon vriska koji je podsjećao na glasanje ranjenog vepra (nisam ni znala da se mogu tako glasati) presudila sam mu puštanjem vode. Ako je jutros zabilježen pad pritiska u cijevima to je zato jer sam ja (skrušeno priznajem) ulijala nekoliko hektolitara vode uz glasne psovke popraćene histeričnim smijehom. Krepaj đubreeeeee! Mene si našo grickat za dupe!

I tako je počeo moj dan. Napokon se razbila rutina. Toliko sam priželjkivala da mi jutro ne bude kao i svako drugo…i eto…moje su želje uslišane. Dobro je nekad netko negdje rekao: Pazi što želiš…moglo bi ti se ostvariti!
- 10:59 - Vaše brljotine (10) - Istisni - #