|
|
četvrtak, 08.09.2011.
Volimo biti protiv
Kad netko nešto govori samo čekamo kako ga zaskočiti nespremnog, podmetnuti verbalnu nogu. Možda smo zbunjeni kad netko izgovara naše misli pa nam je prirodno pobuniti se čak i kad se zapravo slažemo s izgovorenim. Ili pak ne volimo slušati uvijek iste reciklirane misli koje više teško mogu biti zanimljive čak i onome tko ih izgovara po prvi puta.
Sjećam se i svog primjera…za studentskih dana kad mi je još mlijeko mirisalo iz usta (ne zato što me majka dugo dojila…dapače…nije me uopće dojila…nego sam tamanila ono mlijeko iz tetrapaka od 2 deci koje bi kupila u studentskoj menzi) kako me je živciralo kad bi se s profesorom u svemu slagala i kako bih živnula kad bi došlo nešto što bi me probudilo iz konformizma i poslušnog vjerovanja.
I danas kad netko priča nešto očito i samo po sebi razumljivo dođe mi da okrenem ploču…njegovu…ali bojim se da je i B strana vrlo slična. Sumnjam da je kompozitor baš tamo sakrio najveći HIT.
I stoga, ako uspijem doći do riječi, ponekad lupim kontru…samo zato da ga razbudim i da vidim dal samo ponavlja naučene fraze bez da iza njih išta stvarno stoji. Bocnem zločesto i čekam. Ponekad se uruši cijela konstrukcija, a nekad se izgradi nova, čudna, kontra svim arhitektonskim zakonima kao i pokojem prirodnom.
Svijet bi bio tako dosadan kada bismo svi mislili i govorili isto, pa čak i kad bi to „isto“ bilo ono što meni paše. Kao igranje squasha bez zida, ili golfa bez rupice. Kao da slušamo jeku vlastitoga glasa
Pitam se onda zašto mi tako paše kad se netko složi s onim što ja govorim. Nemoguće je da sam baš uvijek u pravu, nemoguće…
Ili možda ipak…?? Hm...
|
petak, 08.07.2011.
Dojilački izdanci
Spazih jutros tek propupalu djevojčicu dekoltirane prednjice s dojilačkim izdancima koji vidno premašuju njenu kronološku dob. Još se nije upoznala sa magičnom snagom grudnjaka, a grudi su joj se puno prerano upoznale s gravitacijom. Poželjela sam ju malo pozvati u stranu i objasniti neke stvari prije nego to sa sasvim drugim motivima učini slatkorječivi sredovječni muškarac s vjenčanim prstenom i kutijom viagre u džepu.
|
četvrtak, 07.07.2011.
Lice
Kada izbliza pogledam njegovo lice jednodnevna brada izgleda kao vinograd od kojeg su ostali samo kolci…nepravilno poredani. Pokoji prišt poput starog čokota narušava igličastu harmoniju. Usta su tamno crvena, pravilna, kao nacrtana i skrivaju dva reda besprijekornih zubi…klavijatura bez crnih tipki, po kojoj se najljepše svira četkicom za zube ako već ne jezikom. Lijepo je to lice uokvireno tek pokojom sitnom borom od smijeha.
Ponekad… rub usne zadrhti, sramežljivo i nježno, jedva primjetno… Ne može više govoriti niti me gledati u oči. Obrve se podignu, kapci se čvrsto zatvore, ali suza ipak pobjegne. Gledam ju kako juri suhim licem kao da zna kamo će… Spremno, jer dugo je čekala da se oslobodi sužanjstva. Obrišem ju usnama da ne bih u njoj vidjela odraz svojeg lica.
|
utorak, 05.07.2011.
Želje se ostvaruju ili zašto moj odlazak na wc više nikad neće biti isti
Jutros kao i vazda kad šupci sa lijegala kreću tmurna sam ušla u zahod i strpala dupe na školjku…da brutalno parafraziram Jesenjina. Sve je bilo gotovo isto kao i inače. Poznato, dosadno, predvidivo. Spremam se nevoljko i razmišljam o rutini…Uvijek obavljam jednake radnje, uvijek mi treba jednako minuta za njih. A tako volim ne znati što me čeka… Volim neizvjesnost…volim ne znati što je na dnu čašice pudinga…pa makar to značilo ponekad zagristi ljusku od oraha i opsovati resko.
Oblačim hlače na hodniku i začujem tihe zvukove… spljaš spljaš spljaš….Sa nevjericom i strahom se približavam kupaoni. Koji vrag je to? Da nisu duhovi??? Bojim se duhova. Oduvijek se bojim duhova jer ih nemrem pogodit štiklom u sljepoočicu a to je moje najjače oružje.
Naoružana strahom u očima i ubrzanim disanjem približavam se školjci…onoj istoj koja mi je pola sata prije bila oslonac (doslovno), a sad me plaši. Eto što je život…..Nagnem se nad nju i ugledam nešto smeđe, mokro duguljasto i što je najvažnije ŽIVO! A u kurac! Govno je oživilo?!?!? Trepće okruglim odvratnim okicama!! Kratko je trajala identifikacija uljeza …ŠTAKOR! Zalizane mokre frizurice, približavao se rubu školjke. Migoljio tijelom, tražio spas na hladnim pločicama kupaone. Nakon vriska koji je podsjećao na glasanje ranjenog vepra (nisam ni znala da se mogu tako glasati) presudila sam mu puštanjem vode. Ako je jutros zabilježen pad pritiska u cijevima to je zato jer sam ja (skrušeno priznajem) ulijala nekoliko hektolitara vode uz glasne psovke popraćene histeričnim smijehom. Krepaj đubreeeeee! Mene si našo grickat za dupe!
I tako je počeo moj dan. Napokon se razbila rutina. Toliko sam priželjkivala da mi jutro ne bude kao i svako drugo…i eto…moje su želje uslišane. Dobro je nekad netko negdje rekao: Pazi što želiš…moglo bi ti se ostvariti!
|
ponedjeljak, 20.06.2011.
Pusti snovi
Ne smijem više gledat akcijske filmove prije spavanja. Doduše nisam se baš pretjerano ufurala jer sam napeto gledanje razbijala lakiranjem noktiju (malo je dobila i trenirka…al nema veze, to mi je ionak samo za po doma), sušenjem kose, izjedanjem štapića koje sam otvorila prije nekoliko dana pa su izgubili onu svoju hrskavu osobnost…. I sve to nije bilo dovoljno da moji snovi ne poprime dramaturgiju Larinih pothvata. Moj prijatelj je postao akcijski junak. Skakali smo, on me spašavao, riskirao život, letio, pucao, plivao, izgledao opasno i hrabro, krvario zbog mene i po meni … a nisam ni ja bila za bacit, iako je on to opetovano činio, nabacivao me ko loptu (medicinku....nisam ja laka ženska), a sve u svrhu bijega od zlih sila koje su nam se našle na putu. Na kraju, kad smo prošli sodomu i gomoru s kojom se mogu mjeriti jedino razuzdane večeri u narodnjačkim klubovima, smo se našli kod moje bake, šetali blatnjavim pašnjacima…on je i dalje bio jak i hrabar, u kožnoj jakni koja je vidno dobila po piksi od silnih vratolomija.
I onda je rekao: „Čuj…znaš kad sam prtljao po onoj vodi i spasio nam život?“ A ja sam ga gledala nježno….spremna da mu se podam…spremna na još jedan izraz muškosti i nadnaravne snage….
„Znaš…jako su mi suhe ruke i moram ih pod hitno namazati nekom kremom“…rekao je preplašeno i stavio ruke u džepove…
Moj akcijski junak metrosexualac!!! Odjednom je to bilo najvažnije od svega. Krema je postala sveti gral, moj zadatak! No….taman kad sam se željela baciti u akciju „hidratizira, a ne masti“ prenula me budilica (zašto se to uvijek dogodi???!!!!)
Upamtite….ako netko šeće pognute figure u poderanoj jakni s rukama u džepovima, možda su mu ispucale ruke, a možda je akcijski junak….no nemojte zaboraviti da je možda i oboje!
|
srijeda, 08.06.2011.
Motor
Htjela sam isprobati novi motor..onaj s četiri debela kotača. Brat ga je izvukao na dvorište koje je bilo taman onoliko navlaženo od kiše kao žena od razmišljanja o pohotnom nesebičnom ljubavniku.
Veli brat: "Sjedaj i vozi!"
"Ali čekaj, kak se to čudo pali, di trebam stisnut, di su kočnice, pa blato je, kaj ak se zaletim u drvo, kaj ak pogazim krticu, kaj ak se prevrnem, a i benzin ti trošim bez veze…nije da baš MORAM sad nekam ić s tim motorom…!!" Meljem nesuvislo, cupkajući na mjestu i lomeći prste od nestrpljenja i straha.
"Ajd penji se gore i ne pizdi, sve ću ti objasniti!" Nakon kratke poduke (priznajem, pol toga ga nisam ni čula) započela je moja prva solo offroad avantura. Rado bih napisala da se motor propinjao među mojim bedrima dok sam odlučno dodavala gas i vješto preskakala blatne humke. Da su berači kestena (koji uopće ne rastu u tim šumama) ostajali širom razjapljenih usta, a moja je predivna duga kosa vijorila na vjetru, bujne grudi ritmično poskakivale, a guza stegnuta u uskim trapericama se elegantno odizala i spuštala na sic prateći dinamiku terena…
Prava je istina da mi je par puta krepao pri kretanju, da sam cijelo vrijeme vozila u prvoj jer mi bracek nije pokazao kak se mijenjaju brzine…ok bilo je vjetra u kosi i ponešto poskakivanja, ali vjerujem da je prizor mogao biti nezaboravan samo nekome tko me jako voli…a mame nije bilo u blizini…
|
srijeda, 20.04.2011.
Ultra
Ušla sam u sobu, nasmijana ali pomalo preplašena. Rekao je da se skinem…Znala sam da će to tražiti od mene, ali sam ipak malo zadrhtala…onako nježno jedva primjetno, da se očni kapci u jednom trenu spuste na pola i brzo vrate u normalu.
Poslušala sam ga. Bilo je toplo i ugodno. Pokazao je prema krevetu. Nisam oklijevala…nekako radije ležim kad sam gola. Sjeo je kraj mene na rub kreveta, gledao me u oči i smijao se.
-Bojiš se? - upita
-Ne bojim se… - slagala sam.
Krenuo je rukom prema meni zaklonivši svojim tijelom i ono malo svjetla što je do mene dopiralo i nježno maknuo pramen kose koji je nestašno vijugao mojim (prpošnim?...moš mislit) prsima. Pridružio ga je ostatku kose koja je bila neuredno razbacana po jastuku.
- Ništa nam ne smije smetati - ponovno se nasmijao
Na trenutak sam zatvorila oči i odlutala nekamo…k nekome…možda sam se čak i nasmiješila, ne znam..sve dok iznenada nisam osjetila hladnu gustu tekućinu na prsima.
- Možemo početi? - pitao je
Kimnula sam potvrdno ponovno sklopivši oči.
Kad sam završila s ultrazvukom srca poslao me k doktorici na razgovor..
|
četvrtak, 07.04.2011.
Extra safe
Radio je do kasno u noć. Svi su već otišli kućama stisnuti se uz toplu guzu svoje ili tuđe žene i tek je nekoliko svjetala ostalo upaljeno u čitavoj zgradi…možda i greškom. Ne znam što je točno radio ali znam da mu je svega bilo dosta jer jedan problem nikako nije mogao testirati kako valja. Radilo se o hlađenju nekog uređaja, a voda je puštala bez da je mogao utvrditi gdje točno.
Dosjetio se! Kondom! To je ono što mu treba! S njim će se poslužiti da provjeri to što ga zanima.
Trk do kioska! Iako je povremeno vozio bicikl i smatrao se sportskim tipom pošteno se zadihao dok je došao do kioska, a bio je i jako nestrpljiv…
- Paketić kondoma molim! - zagrmio je jedva dolazeći do zraka.
- Nema… - odgovorila je teta prodavačica nezainteresirano
- Nema!?!?!?!?! Pa kako nema?!? – uskliknuo je preneraženo. Lupio se rukom po čelu i nastavio
- Isuse Bože!…kaj ću sad??
Sad je već i prodavačica misleći da zna o čemu se radi imala sažalnu facu sa zerom podsmjeha koju bi vjerojatno primijetio samo plastični kirurg … no nije mu mogla pomoći.
- A onda ništa…hvala.
Tužan, spuštenih ramena, polaganim korakom krenuo je natrag prema poslu. Kad mu odjednom sine! Baloni! Pa baloni mu mogu poslužiti na sličan način. Kako se samo toga prije nije sjetio!
Trči nazad do kioska, ovaj puta još više zadihan ali sretan pita:
- A balone? Imate balone?
E sad ju je već zbunio. Ali nije to htjela pokazati nego je pristojno rekla:
- Imamo. Recite kakve trebate? Imamo više veličina.
- Najveće koje imate - uzvratio je spremno sa zadovoljnim smiješkom na licu.
- Hvala vam…spasili ste me! - dodao je misleći na posao koji će napokon privesti kraju.
Platio je i otišao. Prodavačica je ostala zabezeknuta time što se upravo dogodilo. Ona je kući otišla s još jednom zanimljivom i pomalo bizarnom pričom, a on je napokon svršio s poslom čak i bez prezervativa.
Fizičari...
Uistinu stvari nisu baš uvijek onakve kakvima se čine. A tako se često čine...
|
utorak, 05.04.2011.
Ostavite trag
Išla sam šusteru i imao je izložene modele đonova sa različitim uzorcima. Pomislila sam kako bi dobar slogan za njegove đonove bio: OSTAVITE TRAG!
Pitam se, ostavljam li trag..? I kakav je? Dubok i neizbrisiv, površan kojeg otpuše odlučan zamah dobro našminkanih ženskih trepavica...Ponekad nije teško ostaviti trag. Ponekad nismo ni svjesni da ga ostavljamo...samo nam se čini da uzorak koji naši đonovi ostavljaju u friško napadanom snijegu nije loš i oku je dopadljiv...a ne razmišljamo da ispod tog snijega niče visibaba, pognute glavice, bezvoljno...pogaženo.
Nekad se pak trudimo, dajemo i kad nas se ne traži, podmećemo rame za plakanje umjesto noge...pravi smo dobročinitelji..da…mislim da bi čak i osnovnu školu jednog dana mogli nazvati po nama ili barem ulicu…onu najmanju …slijepu…gdje se skupljaju narkomani i mačke…
Svi ostavljamo trag. I kad hodamo u kopačkama po blatu i kad smo bosi na razbijenom staklu, uvijek... Rado bi ga nekad i izbrisali…ne sviđa nam se otisak…možemo mi to i bolje. Kakav će trag biti ne ovisi samo o nama, nekad dotičemo ljude koje niti ne primjećujemo, a nekad praznima ostavljamo one koji nam najviše znače… Nekad će naš glas pokretati lavine, a nekad uspavljivati djecu…
Ipak, nemojmo gaziti samo zato da bi se vidjelo i čulo kud smo prošli. Hodajmo uvijek kao da gazimo po vlastitom srcu.
|
|
