Volimo biti protiv
Kad netko nešto govori samo čekamo kako ga zaskočiti nespremnog, podmetnuti verbalnu nogu. Možda smo zbunjeni kad netko izgovara naše misli pa nam je prirodno pobuniti se čak i kad se zapravo slažemo s izgovorenim. Ili pak ne volimo slušati uvijek iste reciklirane misli koje više teško mogu biti zanimljive čak i onome tko ih izgovara po prvi puta.
Sjećam se i svog primjera…za studentskih dana kad mi je još mlijeko mirisalo iz usta (ne zato što me majka dugo dojila…dapače…nije me uopće dojila…nego sam tamanila ono mlijeko iz tetrapaka od 2 deci koje bi kupila u studentskoj menzi) kako me je živciralo kad bi se s profesorom u svemu slagala i kako bih živnula kad bi došlo nešto što bi me probudilo iz konformizma i poslušnog vjerovanja.
I danas kad netko priča nešto očito i samo po sebi razumljivo dođe mi da okrenem ploču…njegovu…ali bojim se da je i B strana vrlo slična. Sumnjam da je kompozitor baš tamo sakrio najveći HIT.
I stoga, ako uspijem doći do riječi, ponekad lupim kontru…samo zato da ga razbudim i da vidim dal samo ponavlja naučene fraze bez da iza njih išta stvarno stoji. Bocnem zločesto i čekam. Ponekad se uruši cijela konstrukcija, a nekad se izgradi nova, čudna, kontra svim arhitektonskim zakonima kao i pokojem prirodnom.
Svijet bi bio tako dosadan kada bismo svi mislili i govorili isto, pa čak i kad bi to „isto“ bilo ono što meni paše. Kao igranje squasha bez zida, ili golfa bez rupice. Kao da slušamo jeku vlastitoga glasa
Pitam se onda zašto mi tako paše kad se netko složi s onim što ja govorim. Nemoguće je da sam baš uvijek u pravu, nemoguće…
Ili možda ipak…?? Hm...
|
