|
|
srijeda, 20.04.2011.
Ultra
Ušla sam u sobu, nasmijana ali pomalo preplašena. Rekao je da se skinem…Znala sam da će to tražiti od mene, ali sam ipak malo zadrhtala…onako nježno jedva primjetno, da se očni kapci u jednom trenu spuste na pola i brzo vrate u normalu.
Poslušala sam ga. Bilo je toplo i ugodno. Pokazao je prema krevetu. Nisam oklijevala…nekako radije ležim kad sam gola. Sjeo je kraj mene na rub kreveta, gledao me u oči i smijao se.
-Bojiš se? - upita
-Ne bojim se… - slagala sam.
Krenuo je rukom prema meni zaklonivši svojim tijelom i ono malo svjetla što je do mene dopiralo i nježno maknuo pramen kose koji je nestašno vijugao mojim (prpošnim?...moš mislit) prsima. Pridružio ga je ostatku kose koja je bila neuredno razbacana po jastuku.
- Ništa nam ne smije smetati - ponovno se nasmijao
Na trenutak sam zatvorila oči i odlutala nekamo…k nekome…možda sam se čak i nasmiješila, ne znam..sve dok iznenada nisam osjetila hladnu gustu tekućinu na prsima.
- Možemo početi? - pitao je
Kimnula sam potvrdno ponovno sklopivši oči.
Kad sam završila s ultrazvukom srca poslao me k doktorici na razgovor..
|
četvrtak, 07.04.2011.
Extra safe
Radio je do kasno u noć. Svi su već otišli kućama stisnuti se uz toplu guzu svoje ili tuđe žene i tek je nekoliko svjetala ostalo upaljeno u čitavoj zgradi…možda i greškom. Ne znam što je točno radio ali znam da mu je svega bilo dosta jer jedan problem nikako nije mogao testirati kako valja. Radilo se o hlađenju nekog uređaja, a voda je puštala bez da je mogao utvrditi gdje točno.
Dosjetio se! Kondom! To je ono što mu treba! S njim će se poslužiti da provjeri to što ga zanima.
Trk do kioska! Iako je povremeno vozio bicikl i smatrao se sportskim tipom pošteno se zadihao dok je došao do kioska, a bio je i jako nestrpljiv…
- Paketić kondoma molim! - zagrmio je jedva dolazeći do zraka.
- Nema… - odgovorila je teta prodavačica nezainteresirano
- Nema!?!?!?!?! Pa kako nema?!? – uskliknuo je preneraženo. Lupio se rukom po čelu i nastavio
- Isuse Bože!…kaj ću sad??
Sad je već i prodavačica misleći da zna o čemu se radi imala sažalnu facu sa zerom podsmjeha koju bi vjerojatno primijetio samo plastični kirurg … no nije mu mogla pomoći.
- A onda ništa…hvala.
Tužan, spuštenih ramena, polaganim korakom krenuo je natrag prema poslu. Kad mu odjednom sine! Baloni! Pa baloni mu mogu poslužiti na sličan način. Kako se samo toga prije nije sjetio!
Trči nazad do kioska, ovaj puta još više zadihan ali sretan pita:
- A balone? Imate balone?
E sad ju je već zbunio. Ali nije to htjela pokazati nego je pristojno rekla:
- Imamo. Recite kakve trebate? Imamo više veličina.
- Najveće koje imate - uzvratio je spremno sa zadovoljnim smiješkom na licu.
- Hvala vam…spasili ste me! - dodao je misleći na posao koji će napokon privesti kraju.
Platio je i otišao. Prodavačica je ostala zabezeknuta time što se upravo dogodilo. Ona je kući otišla s još jednom zanimljivom i pomalo bizarnom pričom, a on je napokon svršio s poslom čak i bez prezervativa.
Fizičari...
Uistinu stvari nisu baš uvijek onakve kakvima se čine. A tako se često čine...
|
utorak, 05.04.2011.
Ostavite trag
Išla sam šusteru i imao je izložene modele đonova sa različitim uzorcima. Pomislila sam kako bi dobar slogan za njegove đonove bio: OSTAVITE TRAG!
Pitam se, ostavljam li trag..? I kakav je? Dubok i neizbrisiv, površan kojeg otpuše odlučan zamah dobro našminkanih ženskih trepavica...Ponekad nije teško ostaviti trag. Ponekad nismo ni svjesni da ga ostavljamo...samo nam se čini da uzorak koji naši đonovi ostavljaju u friško napadanom snijegu nije loš i oku je dopadljiv...a ne razmišljamo da ispod tog snijega niče visibaba, pognute glavice, bezvoljno...pogaženo.
Nekad se pak trudimo, dajemo i kad nas se ne traži, podmećemo rame za plakanje umjesto noge...pravi smo dobročinitelji..da…mislim da bi čak i osnovnu školu jednog dana mogli nazvati po nama ili barem ulicu…onu najmanju …slijepu…gdje se skupljaju narkomani i mačke…
Svi ostavljamo trag. I kad hodamo u kopačkama po blatu i kad smo bosi na razbijenom staklu, uvijek... Rado bi ga nekad i izbrisali…ne sviđa nam se otisak…možemo mi to i bolje. Kakav će trag biti ne ovisi samo o nama, nekad dotičemo ljude koje niti ne primjećujemo, a nekad praznima ostavljamo one koji nam najviše znače… Nekad će naš glas pokretati lavine, a nekad uspavljivati djecu…
Ipak, nemojmo gaziti samo zato da bi se vidjelo i čulo kud smo prošli. Hodajmo uvijek kao da gazimo po vlastitom srcu.
|
|
